Stariji su molili, preklinjali – mudri opominjali: „Piši, zabilježi, ukleši u kamen tvrdi!“ Generacije i generacije ih nisu razumjele, nisu shvatile ozbiljnost poruke. Bilo je i učevnih niz dolinu žepsku, ali dobrog štiva plaho ne ostaviše. Prazna duša bogatu historiju ne osjeti, ne prepozna svoju sjenu kojom se poigravalo Sunce u nedefinisanim vremenima po prašnjavim, dobro znanim, sokacima …
Ova bilješka bi ovdje doživjela i svoj kraj, ali, valjda po Božijoj volji, uortači se inadli-grupa i sazida ovu hroniku, postroji 500 i još koju godinu žepskog života nijansiranog veseljem i marifetlucima, usponima i padovima, dobrom žetvom i sušnom godinom, carskim vojskama i smrtonosnim epidemijama. Štura i nikad dobro zapamćena kazivanja dadoše ovom remek-djelu i masu i zapreminu, a značenjsku vrijednost nema kantara koji bi izmjerio …
Nažalost, hronika ima i svoj drugi dio (iskreno bih želio da ga nema) što izniče iz suze majčine i jecaja djeteta u pelenama, krvavog zalaska Sunca što se stidi zbog krvi razlivene i svježih grobova razasutih perivojima žepskim bez reda i znaka. Inadli-mladost ne posusta, nadjača emocije i sjetu, te pažljivo posloži dokaze dobijene sa sve četiri strane svijeta od znanih i neznanih – nježno da se rana ne povrijedi, a opet čvrsto i momački kao menjik-kamen da traje, traje i priču kazuje. Istinu nepobitnu. Civilizacijsku sramotu za sva vremena i sva podneblja.
Stariji, životom učeni, rekli su da je lud onaj koga dva puta zmija iz iste rupe ujede. Pametnom sasvim dovoljno. Treća žepska epoha je uveliko počela. Čudna! Zatečena generacija ima obavezu da bilježi, ukazuje i upozorava. Vrijeme nema dušu, svjedoka je sve manje. Žepljaka je sve manje – pozoba ih zapad i daleki zapad. Priznajem da je istinski i nepotkupljivi, na žepskoj čehri kaljeni, svjedok ova hronika, svjedok o posebnim ljudima i njihovim sudbinama u dobrim i zlim vremenima. Putokaz koji ne griješi!
Seid Zimić
(Dio Predgovora kao ideja da neka visočka mjesna zajednica uspostavi posebne odnose sa Mjesnom zajednicom Žepa – možda je trebalo i ranije, ali nikad nije kasno)