Ne čuje se huk, a vrijeme prolazi. Ni sevdaha u akšame rane da zapjeva nema niko. A zima je i cvakti tišina. U dušu našeg lijepoga grada utkale se mnoge plemenite duše. Ostavile trag.
Negdje u sjećanju čujem te korake kako žurno silaze niz Keriju. Vidim vedro i nasmijano lice Muhameda Hamde Halilbegovića. Iznjedrila nas je ista mahala, zato znam gdje sunce se spušta na dlanove jutra. Tom se toplinom napajala duša mladog Hamde, sina Ibrahima i Sadike.
Bio je dramski glumac amater i jedan od onih koji je odmah poslije oslobođenja zemlje krenuo da svojom kulturnoumjetničkom aktivnošću doprinese obnovi i izgradnji zemlje.
Početak umjetničkog djelovanja bio je u Dramskoj sekciji Sindikalnog vijeća i u usmenim novinama „Narodnog fronta“, potom je nastavio u KUD “Mladi Radnik“ i “Ognjen Prica“. Najbogatiji period njegovog djelovanja je u amaterskom pozorištu u Visokom. Bio je osnivač ovog pozorišta. Njegov doprinos je bio ogroman kako umjetnički, tako i materijalni.
Predstave su se izvodile u Visokom, Varešu, Brezi, Ilijašu, Kalesiji, Fojnici, Kiseljaku, Kreševu i mnogim drugim mjestima. Publika je bila oduševljena.
S kolikim je žarom i snagom igrao svaku svoju ulogu, pamte oni koji su radili s njim, kao i svi oni koji su ga gledali na sceni.
Oživjeli su tako Radnik, Inžinjer, Opančar, Trgovac, Ujka Vaso, Načelnik, Nikoletina Bursač, Lovro Kalebić, Mehaga, Deda Bego, Salihaga i mnogi drugi. Svakom je liku prilazio profesionalno i na svoj način.
Sjećam se priča tete Zehre, njegove sestre koja je također glumila u pozorištu, da su se međusobno znali našaliti. Tako su mu u jednoj predstavi umjesto bureka u bosanski sahan pripremili sirnicu, koju on nije volio. U drugoj predstavi probušili su mu cipelu, a on je trebao ugasiti cigaretu na sceni… Ništa ga nije moglo pokolebati u trenucima igre.
Posebno je teta Zehra prepričavala njihova porodična druženja, koja su se većinom odvijala u staroj kući njegovog oca. Nisu to bila obična sijela, gdje se jede, pije i trača mahala. Bile su to mini predstave. Oblačili su bosanska odijela i izvodili skečeve. Smijeh i pjesma. Obrisi jednog vremena…
Stil jednog života koji više ne postoji. Srdačan prema svakom. Posebno nježan prema svojoj porodici. Njegova supruga Mušefika, divna žena, i dvoje prekrasne djece, sin Ibrahim i kćerka Hizreta, bili su njegovo najveće blago. Njegovo naručje činilo se beskonačnim, bilo je mjesta za svakog, posebno se brinuo o svojim sestrama, bilo ih je pet, i dvojici braće. O toj se ljubavi pričalo sa posebnim poštovanjem.
Svoje glumačko umijeće je pokazao je i u filmovima “Nikoletina Bursač“, “Uđi ako hoćeš“ i “Glineni golub“.
Za svoje umjetničko angažovanje i doprinos kulturi dobio je niz priznanja:
Priznanje za najbolju ulogu u Tešnju, Zlatnu medalju Saveza kulturnoumjetničkih organizacija BiH i najveće priznanje Orden zasluga za narod sa srebrenom zvijezdom kojim ga je odlikovao drug Tito.
Bio je uposlenik Ministarstva trgovine u Sarajevu. Bio je direktor Ugostiteljskog preduzeća Visoko, potom Stambenog preduzeća Visoko. Izvjesno vrijeme je bio trgovinski predstavnik KTK i naposljetku trgovinski predstavnik preduzeća “Šumi-Žito“ iz Ljubljane.
Pored svih poslovnih i obaveza u pozorištu, uvijek je imao vremena za druženje u Lovačkom društvu. Ovoliki angažman zahtijevao je mnogo rada i odricanja. Kad živiš srčano, izgaraš brzo.
Bio je februar 1978. godine kada je iznenada utihnulo srce velikog čovjeka Hamde Halilbegovića Bega. Prerano. Nevjerica. Tuga u porodici. Tuga u gradu koji je volio. Tuga među sugrađanima koji su imali čast poznavati ga. Stari ga Visočani pamte i danas. Mladima treba pripovijedati o veličinama koje su jedno vrijeme obilježile svojom posebnošću, a jedan od njih bio je i Muhamed Hamdo Halilbegović.
Sad prošle su godine. I zime dočekujemo obilježavajući Dane Zaima Muzaferije. Lijepo je vidjeti nove predstave i znamenite i glasovite izložbe, ali bilo bi lijepo da se baš u tim danima osvijetli lik i djelo Hamde Halilbegovića, kao i mnogih drugih glumaca koji su bili začetnici današnjeg “Totala“.
Sadžida Dedić