Ne, linija manjeg otpora ne dolazi u obzir! Moja htijenja i, čini mi se, mogućnosti traže jakog i interesantnog protivnika, protivnika punog mašte i iznenađenja, naivno oholog i iskreno povjerljivog – to može biti samo dijete.
Zar i ja nisam dijete koje nije i neće da odraste, i zašto bih? Zar nije ljepše umjesto novina sa „crnom hronikom“ u tašnu metnuti dvije barbike i cijeli dan sa njima pričati, samo nama jasne, priče, a koncem decembra jednu pokloniti Selmi jer zna dvije pjesmice napamet, a drugu Mireli jer postavlja najdosadnija pitanja.
Jednostavno, hoću da uvijek imam sedam godina, da budem ona velika barbika koja zadirkuje one male, da budem lokomotiva kompoziciji od dvadeset i tri vagončića što hitro prelazi zebru na raskrsnici, a još svakog dana fotomodel – pa gdje je sreći kraj? Hoću da budem majka Samiru iz Prijedora i otac Amiru iz Višegrada, te usput na prvu klackalicu i dolje-gore, gore-dolje …
Učiteljica! Kako gordo i odgovorno zvuči. Skakuće od jedan do četiri pa ponovo. Zapamti svaki septembar, svaku suzu i jecaj, svaku naviku. Odboluje sve ospice i prosinačke zubobolje. Počinje djetinjasto nositi naočare na pola nosa i nenametljivo pričati priče o onim najboljim , o onim najmudrijim što ne htjedoše više da budu djeca, već sada nose bijele mantile i mudruju na latinskom. Pripovijeda o onima što u tramvaju ustupe mjesto govoreći: „Izvolite, poštovana učiteljice!“ A ja, učiteljica sijedih vlasi, se nećkam – ponosom i suzama ozarena se branim: „Pa, znate šta, šejtančići, ustupajte ubuduće mjesto onim starijim, ja sam dijete koje tek sedmi put skakuće od jedan do četiri!“ Bezazleni smijeh i svi postadosmo djeca.
Seid Zimić