UZEIR HADŽIBEG: PROLJEĆE

Pijemo kahvu u nas na čardačiću, šutimo i čekamo kad će se ova izmaglica slegnut’, neće li nam se i Saraj’vo ukazat’
Baš k’o kratkovidan insan kad čita kak’u lijepu knjigu po ko zna koji put, al’ bez đozluka, pa samo nagađa i zamišlja tu ljepotu u njojzi dok bulji u zamagljena slova, a kad turi đozluke k’o da mu se Dunjaluk otvori i razuvidi pred očima.
E tako ti i nama svanu i Saraj’vo nam se u suncu ukaza. Kako se ukaza, tako mi se i u glavi poče vedrit’ i rasvanjivat’.
-De, Uzeire ne zanosi se badava, neće ti proljeće još zadugo. Veli mi Fata i probudi me ko iz nakog sna. Asli mi svi ovih dana isto dumamo i zavaravamo se da je zima prošla.
-Bezbeli da neće ni svanuti prije zore, a ni proljeće prije nego sve obehara, čak nitad nam nije osigurano, kaže sevdalinka stara. Velim joj, a u sebi kontam:
“Kad imaš ženu pored sebe ne mereš se ni razvedrit’ ni naoblačit’, nit ti more proljeće doć kad ti hoćeš nego kad se dogovorite, biva kad ona odredi, bezbeli.”