Mala i danas duboko uspavana ljepotica na istoku naše zemlje, Žepa, decenijama i stoljećima je pričala svoje priče onima koji su je naseljavali. Pedesetšestogodišnji nastavnik bosanskog jezika i književnosti iz Visokog, Žepljak Seid Zimić, jedan je od onih koji su cijeli svoj život podredili služeći Zajednici. Iza njega su ostale stotine učenika, danas uspješnih ljudi, a njegova priča bi mogla stati na jedno ozbiljno filmsko platno.
“U Žepi sam bio sve dok Žepa nije pala u ljeto 1995. godine. Potom me srbijanska policija zarobila i odvela u logor ‘Šljivovica’, poslije u logor ‘Mitrovo Polje’.
Meni je rat počeo 1991. godine, kada su nastale blokade svakog oblika, kada je dosta naroda stiglo iz okolnih mjesta. U Žepi je bilo oko 2.000 stanovnika prije rata, a kasnije, tokom rata, je bilo je oko 18.000 ljudi. Svakome si morao dati ono što ga sljeduje, djetetu djetetovo, bolesnom bolesnikovo. Žepa je do 1995. godine vodila dupli rat, rat protiv agresora i rat sa samim sobom“, prisjeća se Seid Zimić.
Rat protiv samoga sebe je bio najteži, kako i sam Žepljak voli da kaže. Rat protiv vlastitog nefsa, rat protiv svih svojih strahova i hirova. Rat koji može da pobijediti svakog čovjeka i prirodno bi bilo da čovjek padne na zemlju.
“Ljudi haluciniraju, glad, ode, izgubi glavu. Masa je djevojaka, bezakonje, moraš i tu da vodiš ogromnu brigu, ali nikada nije bilo prostitucije. U bolnici nema struje, nema opreme, imaš tri ljekara i par tehničara, a rat je. Bilo je muzike, bilo je kvizova, ja gnjavio djecu aoristom. Puška u jednom ćošku učionice, a aorist u drugom ćošku. I onda, zovu: ‘Hajde da istovaramo humanitarnu pomoć, da se organizujemo’. Diži policiju, skraćeni časovi. Ali, takav život je donosio rezultate. Narod je imao sve predispozicije da poludi, ali nije poludio. Nema nauke koja će da objasni otkud tolika volja za životom u tako bezizlaznoj situaciji”, govori veliki prof. Zimić.
Seid Zimić ne priča često o strahotama koje je preživio sa svojim zemljacima u logorima po Srbiji. Kaže da ima 56 godina, ali da svakog 24.januara slavi svoj novi rođendan, svoje novo rođenje, dan kada je napustio logor i kada je postao slobodan čovjek.
Kako pobijediti vlastiti nefs?
“Nosio sam frulu cijelo vrijeme sa sobom i nisu mi je oduzeli u logoru. Pedeset puta sam na fruli odsvirao ‘Svilen konac’, to je himna i zakletva Šumadije u Srbiji. Međutim, svaki put kada završim tu melodiju, oni policajci ubace nešto u logor. Ubace neki komad hljeba. Da li su oteli od psa ili je njima ostalo viška, uglavnom, ubace kroz prozor.
Nije bilo čapanja. Suljo je, vidimo, na izmaku snage, ‘Suljo, evo ti hljeba’. To je bio taj lanac ishrane. I danas, u 2019. godini, sjedem i odsviram ‘Svilen konac’ i smijem se sam sebi, te čekam da mi neko kroz prozor ubaci koru hljeba.
Dolaze pisma i ljudi mi traže da im čitam. Čitam jednu rečenicu, a krajičkom oka gledam naredne četiri da vidim na kakav ću sadržaj naletiti u pismu. Pa nešto preskočim, ne mogu da mu kažem neku istinu koja će ga ubiti.
U logoru sam imao momka koji je postio jer je bio ramazan. Ja koji nemam hljeba i onaj drugi koji nema, izmislimo da ima hljeba da bi mogli njemu obezbijediti hljeb da se može iftariti.
Kada hoće da klanja, izmislimo nešto, napravimo nešto da skrenemo pažnju na sebe da ga čuvari ne diraju dok obavlja namaz.
24. januara 1996. godine, ujutro u 05:00 sati ujutro, sam napustio sam logor. Prvo u Beograd, pa u Atinu. U Grčkoj nas na aerodromu pretresaju, traže puške i pištolje, a mi mjesecima nemamo za kifle. Moja frula je zaplatila na aerodromu u Atini. Stigao sam u Utah, u Americi sam proveo 222 dana sa glavom među nogama, ne smijem glavu da podignem, prešlo mi u naviku. I dan danas sebe zateknem sa glavom među nogama“, prisjeća se kroz suze prof. Zimić.
Kaže da je imao dva jaka razloga da napusti obećani američki san i da se vrati u svoju razrušenu zemlju – roditelje koji su živjeli u Visokom i neku novu snagu da završio svoj posao.
„Bio sam spreman na nove izazove, jer sam ostao pri pameti i ostao sam čitav, ustvari, meni je bilo dobro jer sam bio opterećen 24 sata. Radio sam odmah poslije rata po dvije i po norme bosanskog jezika, koji je u to vrijeme, baš kao i danas, predmet broj jedan predmetu školama. Medresa me je preporodila u tom nekom duhovnom i mističnom smislu, a to je kada vidiš omladinu da je sa većim idealima od tebe, a ja za katedrom. Onda sebi kažem: ‘Stići ću ja vas’, i stigao sam ih. Pa smo se poslije udružili i šta smo onda dobili -dobili smo da danas mojih učenika ima svugdje, i doktora nauka, i naučnika, i visokih zvaničnika, i boljih jezičara od mene. To je uspjeh!“, kaže profesor Seid.
Iako je na pravi put izveo na stotine đaka, Zimić je odlučio da se povuče onda kada je bio na vrhuncu svoje snage. Shvatio je, kako i sam kaže, dvije gorke istine:
„Jedan od razloga su te neke nove generacije koje su preskočile jednu kariku, a i roditelji su im negdje izgubili tu jednu kariku. Nije to to! Za njih ne važe nikakva pravila. Drugi razlog je taj što sam ja precizan: ili je ovako ili je nikako, nema polovičnosti. Ja nikada nisam oborio neko dijete, ali me nikada nijedno dijete nije izdalo. Sa nekim novim generacijama bi to bilo jako teško. Onda ja više nisam ja, a nastojim 40 godina da budem ja. Sada ima boljih jezičara od mene, onih koji imaju bolji rukopis od mene, ima onih koji bolje odrade ruske klasike od mene i onda mi ne bude žao što sam prestao s’ prosvjetom“, poručuje Žepljak.
Žepa nikad nije pala
A Žepa, gdje je ona danas? Koliko se promijenila? Šta je izgubila, a šta dobila? Ko je danas čuva od onih zlih pogleda koji su je godinama ubijali sa brda? Ko danas ubire plodove sa njenih istočnjačkih pašnjaka?
„Žepa mi je danas ista, ja je pamtim kada je bila krcata i puna. Zateknem sebe da očekujem da granata negdje “zvekne“, iako je nema, ali stoji to negdje u podsvijesti, jer vidim ono mjesto odakle su ispaljivali granate na nas. Žepa nikada neće biti ono što je bila, sa svojom unikatnošću i posebnošću, sa svim svojim šalama i specifičnostima. One su bile bezvrijedne za neke druge ljude, ali za nas je bilo autentično i tako vrijedno. Imamo taj neki svoj specifičan gen. Sjećam se programa za 1413. hidžretsku godinu. Nemamo papira da napišem program i pozivnice, pa pišem na školskoj tabli i štedim kredu da imamo malo i za škole. Vježbamo program za radio emisiju ‘Pokidane veze’, nemamo gdje da vježbamo, a onda nam hadži Abid-efendija, Muderisov babo, veli: ‘Vježbajte u džamiji’. Ja sebe mogu ocijeniti pozitivnom ocjenom. Ali, pazite sad ovo. Nisam ja jedini Žepljak koji sebe piše sa velikim Ž.
Istaknuto u print izdanju:
U Žepi nijedna žena nikada nije ušla u kafanu. Žepke su u dimijama došle u Kladanj, Visoko, Zenicu i Sarajevo. Zato je narod i sačuvan. Te navike su otišle u Skandinaviju, Ameriku, Irsku i Australiju. Imamo taj neki svoj specifičan gen. Nakane se ljudi iz Amerike i iz Australije i dođu na Bajram u Žepu, dođu u Žepu za Prvi maj. Znači, Žepa nije pala!“
U bolnici nema struje, nema opreme, imaš tri ljekara i par tehničara, a rat je. Bilo je muzike, bilo je kvizova, ja gnjavio djecu aoristom. Puška u jednom ćošku učionice, a aorist u drugom ćošku.
U Žepi je bilo oko 2.000 stanovnika prije rata, a kasnije, tokom rata, bilo je oko 18.000 ljudi. Žepa je do 1995. godine vodila dupli rat, rat protiv agresora i rat sa samim sobom.
Shvatio je, kako i sam kaže, dvije gorke istine: „Jedan od razloga su te neke nove generacije koje su preskočile jednu kariku, a i roditelji su im negdje izgubili tu jednu kariku. Nije to to! Za njih ne važe nikakva pravila. Drugi razlog je taj što sam ja precizan: ili je ovako ili je nikako, nema polovičnosti. Ja nikada nisam oborio neko dijete, ali me nikada nijedno dijete nije izdalo. Sa nekim novim generacijama bi to bilo jako teško.
Autor: Haris Ahbabović
Foto. Haris Ahbabocić i arhiv Seid Zimić
preporod.com