Opet smo zajedno na zbornom mjestu mladosti. Ne brojimo više godine, sad su koraci. Trideset i pet smo već prešli od trenutka kad nas je prvi put dočekao na vratima odrastanja. Pamtim prve riječi.
“Zovem se Ismet Ašlama, profesor sam geografije i vaš razredni starješina. Pred nama je vrijeme, upoznat ćemo se i volio bih sa vama izgraditi drugarski odnos.”
A gradio ga je na poseban način. Pričao je o svom životu anegdote i viceve. Jedna od priča nama je bila posebno zanimljiva.
“Kada je mene moja mati Šefika rodila, a bilo je to 25. novembra 1946. godine, moj otac Ibrahim je popio u jednom dahu litar rakije. Poslije su se rodile tri sestre.”
Koliko je to bila istina, ne znamo, ali je uvijek ponavljao na duhovit način.
Predavanja su mu bila zanimljiva. Nije bio strog, ali je tražio mnogo znanja. Imao je razumijevanja i za nas kojima geografija nije baš bila omiljeni predmet. Onog trenutka kada bi primijetio da nam opada koncentracija, prekidao bi predavanje i počinjao neku drugu priču, najčešće o fudbalu koji je bio njegova druga ljubav. Navijao je za FK Sarajevo i volio Papeta.
Bio je izuzetno talentovan fudbaler. Čak je datum rođenja promijenio kako bi mogao igrati u FK Bosna tako da mu u svim dokumentima piše da je rođen 1945. godine.
“Kad sam se oženio, zarekao sam se, ako žena rodi muško, da će se zvati Safet, nema druge. I rodi žena djevojčicu Sabinu, hajd zauhar, makar prva dva slova. Kad je drugi put zatrudnjela, očekivao sam sina. Rodila se Mersiha. Ljubi tajo najviše na svijetu cure svoje.” Osmijeh.
Posebno je bio sretan kada je njegova kćerka Sabina krenula u prvi razred osnovne škole. Svesku i olovku kupio je i Mersihi, da ne plače. Iskrena očinska ljubav.
Ponekad mi se čini da je i nas doživljavao kao svoju djecu. Imali smo dovoljno prostora da iznesemo svoje probleme koji nas čine tužnim. Nije to baš uvijek ostajalo među nama, ali i to je život. Na razrednom času za Dan žena recitovao nam je Preverovu “Barbaru”. S prvim snijegom zapjevušio bi čuveni Adamov hit “Tombe la neige”. A najdraža pjesma bila mu je “Bila je tako lijepa” Dragana Stojnića. Imao je i kome da je pjeva. Bio je brižan suprug.
Srce je utihnulo iznenada tog 16. februara 1997. godine u Rovinju, gdje je boravio na pripremama zajedno s upravom i igračima FK Bosna, koja je te godine trebala ući u Prvu ligu.
Isuviše rano je otputovao u vječnost. Pamtim tužno poslijepodne. Potrebu da odšutim sjećanja. Tužnim istinama teško povjeruješ.
Danas uživam čitati putopise. I kad god se u svojoj mašti odlučim otputovati u zemlje svijeta, meni se učini da se smiješi iza oblaka – moj profesor Ismet Ašlama.
Autorka: Sadžida Dedić desada@bih.net.ba
