Daleko na selu, u slozi i sreći, živjela su dva brata, koja su se bavila zemljoradnjom. Dane su provodili u miru, ljubavi i poštujući jedan drugoga. Sve životne probleme su rješavali zajedno, bez razilaženja. Bratska ljubav je bila nadaleko poznata.
Jednog dana, nakon četrdeset godina sklada i harmonije, između dva brata se pojavio naizgled mali problem koji je prerastao u ozbiljan sukob među njima. Kako to obično i biva, rasprava i svađa se povećavala, te nakon nekog vremena preraste u uvrede i fizički obračun.
Odjednom, sve se promijenilo. Prolazile su sedmice, a braća su se sve više udaljavala. Uopće nisu kontaktirali. Čak se i bašče promjeniše. Postadoše suhe, zapuštene i tužne. Nekada veselo, prelijepo i zeleno imanje, postade tužno i sivo.
Braća se odjeliše. Jedan je preselio u drugu kolibu, koja je prije bila ostava.
Jednog dana, na vrata kuće pokuca nepoznati čovjek. Stariji brat otvori vrata i upita: „Šta želiš?“
„Tražim posao na nekoliko dana. Vidim da je na farmi potrebna pomoć, pa vam mogu koristiti. Vidjet ćete da sam pouzdan i koristan.“- reče nepoznati čovjek.
„Da, imam jedan posao za tebe. Tu pored mene živi jedan čovjek, moj mlađi brat. Prije nekoliko sedmica, ovdje je bila lijepa livada, ali ju je on pretvorio u korito koje nas razdvaja. A ja ću mu pokazati što je zaslužio.“- odgovori mu stariji brat.
Zatim dodade: „Vidiš li ono gomilu kamenja pored skladišta pšenice? Želim da između nas podigneš zid visok dva metra, kako ga više nikada ne bih vidio!“
„Mislim da sam razumio o čemu se radi.“, reče stranac i prihvati se posla.
Stariji brat mu pruži pomoć pri skupljanju svega potrebnog za gradnju zida, a zatim otputova u obližnji grad dok stranac ne završi posao.
Nakon nekog vremena, čovjek se vrati na svoje imanje i nađe stranca da je završio posao. Međutim, ostao je zaprepašten kada vidje da je, umjesto visokog zida između dvije kuće, napravio divan kameni most koji ih je povezivao.
Prije nego je uspio ljutito reagovati, prekide ga njegov mlađi brat, koji je sav sretan i nasmijan izašao iz svoje kuće, oduševljeno vičući:
„Brate moj! Ti si, zaista, divan. Nakon svega lošeg što sam ti uradio, ti si dao da se napravi ovaj divni most. Ponosan sam na tebe brate moj mili!“
Dok je mlađi brat grlio svoga brata, stranac poče skupljati svoje svari i spremati se za put.
„Sačekaj… Sačekaj!“- povikaše braća, „Ovdje ima još mnogo posla za tebe!“
Stranac odgovori: „Volio bih da ostanem, ali čeka me mnogo mostova koje treba da izgradim.“
Gradimo mostove, a ne zidove!
akos.ba