Godine osamdeset četvrte u našem gradu su se snimali dijelovi filma “Otac na službenom putu” Emira Kusturice, tada mladog i perspektivnog reditelja.
U našu školu je stigao oglas za statiste. Prijavila se i moja drugarica iz klupe Snježana. Primili su je. Bila je beskrajno sretna. Jedva je čekala početak snimanja filma. Imala je lijepe plave oči i dugu kosu boje zlata. Maštale smo tih dana kako će postati slavna. Dešava se to statistima. Ostanu upečatljivi. Posmatrala sam je. Govorila je osmijehom.
Nedostajala mi je onih dana dok je bila na snimanju. Iščekivala sam je s nestrpljenjem. Prvi put kad je došla, bila je oduševljena. Pričala je bez prestanka. Posebno je radovao susret sa Mirjanom Karanović. I nikad je nisam uspjela ubijediti da ona i Miki Manojlović nisu muž i žena u stvarnom životu, već samo u filmu.
“Čuj tebe! Ja sam svojim ušima čula kad mu je rekla: ‘Pričuvaj ovo dijete.’ Bila sam s njom i razgovarale smo. Pričala mi je kako je glumački posao težak i zahtijeva mnogo odricanja. Prekinuo nas je Emir. Snimanje je počinjalo za nekoliko trenutaka.”
Nastavile smo pratiti predavanje. Ona očigledno nije bila prisutna duhovno. Za dva dana je ponovo čekao dan čarolije i susret sa novim “prijateljima”. Iskreno, mene je to sve zabavljalo. I jedva sam čekala da se vrati sa novim pričama. Njih kao da je bilo sve manje.
Drugi put je došla ljuta.
“Snješki, šta ti je?”
“Ništa”
“Nemoj mene folirati, znam te! Dovoljno dugo zajedno sjedimo da te dobro poznajem kad ti nešto nije po volji.”
“Jučer kad sam pošla na snimanje, stavila sam malo ruža na usne i podvukla krejon na očima. Smiješno mi je izgledati bolesno. U onoj masi niko to i ne primjećuje. Kad sam došla na snimanje, šminkerica mi je naredila da sve to skinem.” – rekla je tužno.
“A joj Snježana, pa dodijeljena ti je uloga pionirke, a ne drugarice Jovanke!”
Ne znam samo kako mi je naumpala drugarica Jovanka. Smijale smo se. Približavao se kraj snimanja filma. Posljednji put je došla premorna. Negodovala je.
“Cijeli smo dan snimali scenu praćenja štafete. Milion puta smo trčali niz ulicu. Onaj Kusturica se svako malo oglasi na megafon: NE VALJA! PONOVITE! Noge su mi otpale, ali hvala dragom Bogu, uskoro će sve biti gotovo.”
Vraćaš mi se! Zagrlim je čvrsto!
Pitala sam je hoće li dobiti kakav honorar.
“Džeparac obični, nije mi poznato koliko će to iznositi. Kupit ću sebi nešto za uspomenu.”
“A meni?” – pitala sam je u šali.
“Ako ostane novca, kupit ću ti miris, ali ne onaj koji ti koristiš. Kupit ću ti miris koji se ne osjeti.” Bila je ozbiljna. Znala sam. Svaki moj miris joj je smetao.
Nekoliko dana poslije stigao je ponovo oglas gdje se ekipa filma srdačno zahvaljuje svim statistima i saradnicima koji su pomogli u realizaciji snimanja filma. Sredstva predviđena za statiste usmjeravaju se na račun škole u interesu njene obnove.
“Štaaaaa? Hoću svoj dio. Noge sam opucala lijetajući. Đubrad jedna nezahvalna!” – oglasila se Snježana.
“Draga moja Snježo, sve je to samo trenutak drugačiji od ostalih. Pamti ga kao poseban. Imat ćeš potomcima šta da pričaš. Ponosit će se tobom.”
Gledala me blijedo. Danima je bila potištena. Ko zna koliko je snova potonulo u jednom danu. Film “Otac na službenom putu” osvojio je Zlatnu palmu u Kanu. Bio je to veliki trenutak za jugoslovensku kinematografiju.
Da li je i za Snježanu, nije mi poznato. Nikad je više nisam srela. Kažu da se udala i da ima djecu.
Život.
Autorka: Sadžida Dedić