Htio sam svu tu JNA muku otipkati 17. septembra 2019. Tog 17.9. 1989. me Saša Kokoruš uputio na odmor prije „faksa“ za Beograd u VP 5140/2.
Nisam mogao to izbaciti iz sebe, ali sad je to nepopularno ili ipak nostalgično. Nisam stekao „druga do groba“ i „hroničnu upalu zgloba“, ali bilo je to vrijeme kompletne Juge, tako da nas je baš bilo sa svih strana na Topčideru. Blizu stadiona crveno i crno „belih“. Bratstvo i jedinstvo.
Mogao sam komotno eskivirati, jer na regrutaciji „nisam im’o kila“. Na 183 cm., 60 kila. Ograničeno sposoban, al’ hajd’ idemo na odmor za mozak i da se udebljamo. Godinu dana kasnije, iz kasarne izašao sa 59 kila, a svi nabacili najmanje deset.
Svako se nečeg sjeća iz vakta sivomaslinaste uniforme. Imam neku raju iz kasarne u FB prijateljima, pa se možda i oni nečeg prisjete. Možda i ostali birvaktile JNA gušteri i desetari.
Mene su „okupali“ već prvog dana na stanici u Beogradu. Sreo me desetar Hamzić(tad nisam znao da će „trenirati“ mene i ostale fakultetlije do marta“ i rekao mi da je rano za kasarne te da lutam glavnim gradom. Sve se to pikalo u vojni rok. Nisam se baš puno odmicao od željezničke stanice i neki fotograf je prepoznao „Gugija“ uzeo mi pare za fotke prvog JNA dana na licu mjesta, al’ je okupao i „starce“ jer su i oni platili iste fotke po prijemu na pošti u Visokom.
Oko osam uvečer stigao sam u kasarnu, papreno platio šišanje po P.S. od nekog brice iz logistike i zaspao do jutra „zvanog“ „Ustaj vojsko“.
BTW. Samo jednom sam se naspavao u JNA. Nedjeljom je buđenje bilo u 6 (inače ostalim danima u 5), vrijeme je sa ljetnjeg prelazilo na zimsko, tako da se spavalo do 7. Ruke su mi se oteglile do zemlje dok sam u šatorskom krilu donio radnu i paradnu JNA odjeću. Šta su nam sve utrpali i šta su sve iz ormarića pokrali… Čarapa i čistih majica najviše. Zato sam jedne čarape nosio dok se nisu ukrutile u oblik stopala i počele pucati.
Fiskultura oko pola šest dok su zvijezde još bile na nebu je priča za sebe. Trčim ja, a čizme skaču oko nogu. Stegnut’ ih nisam znao, a ni uglancat’. Vazda previše kreme.
Omiljena vježba- broj 5(lažem da je omiljena) zvala se Gušterov let. Iz čučnja u zrak raširenih ruku, a noga lijeva pa desna naprijed pri doskoku. Kad desetar hoće danas polomi on kaže ostav. Šatro nismo bili svi k’o jedan.
“Kockali” smo krevete. Opasna disciplina. Tri kocke spužve pa ćebe(Vitex) i plahta. Ta plahta je morala biti zategnuta da novčić skoči tri puta i da se vidi ivica na koju muha kad naleti ostane bez pola tijela.
Onda kocaknje-slaganje odjeće „pod kapu“. Sve neka ista dužina k’o dužina kape. I sve to u kasetu. Kaseta je ormarić plave boje u koji su svraćale „stare kuke“ bez obzira što je imao bravicu. Odvaljivali su oni to stručno. Jedan iz Prnjavora-selo Konjuhovci, baš se bio natovario. Mrzili nas desetari jer smo fakultetlije i puno pametujemo.
Kako neću pametovat’ kad mi se opasač vazda uvrne na postrojavanju, a niko da mi pokaže par folova. Kasarna je bila u Topčiderskoj šumi pa je pista vazda bila pod lišćem. Meli smo je danima dok nije došla košava i zima. Nema snijega a vjetar-košava probija kroz kosti.
Oficiri su se hranili ekstra u kantini. Vojska baš i ne. Broma u čaju ihaj haj. Ponos nek’ je mek”, a maslac baš tvrd. Tad’ skont’o da se maslac proizvodi u Ferizaju(Uroševcu).
Nisam vala volio ni DRNČ. Hrana nazvana po ulju za čišćenje pušaka(“Deterdžentski rastvarač naslaga čađi”). Ostaci hrane pomiješani od šest dana u sedmi dan. Bućkuriš.
Marenda je bila OK. Još kad stigne sok gusti i euro blok umjesto (o)čajnih kolutića.
Vojnički grah uvijek plah.
SDO je bio vakat paketa kada se kuhinja čistila ili se išlo na teren. Suhi dnevni obrok. Sardina iz 1963, nešto ko dvopek(keramičke pločice) i rizi-bizi konzerva mesa i riže.
Što se džombi ili starijih vojnika tiče, bili su to decembarci kamiondžije. Sitno su brojali. Poslije njih desetari martovci, pa „junci“ i onda smo mi postali džombe, a do tada je bilo svašta.
Još ti se potrefi VES ko biva specijalnost „telefonac“ pa dobiješ vodnika kompleksaša i karijeristu. Mutke ga zvali. Tražio da budemo najbolji.
K’o Dejan Savićević prije nas. Fudbaler „Zvezde“. Spavao u mom krevetu. U našoj spavaoni). Dejo je samo došao da razduži opremu, a sve ostalo šatro kućna njega. Foliro Mutke, da je bio Savićević stalno, jer je navij’o za Zvezdu.
Vodnik Dmitrović Vladimir iz Kraljeva. Mali rastom, al’ karijerista preko naših leđa.
Džombe su nekad bile nestašne. Mazale nas kalodontom po licu dok smo spavali. Ujutro urnebes na licu.
Nije bilo tamburica i bicikala kod nas. Tamburica je kad ti Brion prospe po prsima i zapali a ti skočiš iz sna i gasiš ko da sviraš tamburu. Paljenje papirića između prstiju na nogama i gašenje k’o da voziš biciklo je bilo strogo zabranjeno.
Neko je prije nas završio u bolnici i od tada je zatvor bio namijenjen za nestašne piromane.
Nismo ni istjerivali mrak iz spavaone šljemovima. Jedino su nas nedjeljom tjerali da vozimo kamion Dajc. Bio je to sanduk na ćebetu kojim smo glancali hodnik da čizme škripe.
Neposlušni su vazda čistili WC. Ribanje četkicom je također bilo zabranjeno jer je neki momak prije nas isjek’o vene. Umjesto u grad desetar ga poslao na ribanje WC.
Dnevnik u pola 8 obavezan, a pred kraj i ne baš.
Pisma su bila posebna priča. Nije bilo mobilnih. Dan bez pisma katastrofa. Makar te raja od kuće malo zabavi.
Što se djevojaka tiče kada sa 365 padne trojka padne i djevojka. Mnoge nisu izdržale jer prvih mjeseci rijetko se išlo kući.
Kad te „stažo“(mlađi vodnik iz Škole rezervnih oficira) preko veze odvede na telefon u poštu, saznaš sa kojim te jaranom cura prevarila. Naš stažo se zvao Jadran Orlandić iz Bara. Dobar neki lik bio. Svi smo imali kalendare. Teleprinteristi su nam iskucali guštere od 365 tačkica i tako smo ih brojili do NULA NULA NOĆ.
A do tada u restoranu PRIJATNO SEPTEMBAR-HVALA. Najveći hit narodnjak bio je „I tebe sam sit kasarno“. Haris Džinović nije pjevao tako al’ eto.
Prezimena iz spavaone: Jovanovski, Okiljević, Makitan, Didak, Hamzić, Đorđević, Koluder, Tonković, Fileš, Vugdelija, Lukić, Pikl, Samac, Malja, Podrug, Živković, Markovski, Miloradov, Đurđević… Zaboravi čovjek nakon tri decenije.
Svi koji su dobili značke „primjeran vojnik“ išli su(skidali se) 15 dana ranije kući. Prekomande su bile bolne za mnoge. Od „telefonca“ postao sam brisač kašika u kantini. Ostao u Beogradu. Ni kablovi ni poljski telefon, pa ni krpe za kašike i viljuške nisu bile strašne. Došlo je vrijeme vikenda i odsustva, što redovnih što vanrednih tako da je drugih šest mjeseci brzo prošlo.
Ostao je strojev korak koji sam gazio k’o da vozim biciklo i mnogo promašenih meta na Bubanj potoku. Ostao je žal što je Zvezdu tad izbacio Keln jer nakon 2:0 u BG bilo je 3:0 u uzvratu. Tek naredne godine Zvezda će osvojiti sve. Do tada je derala Partizan.
Od JNA nisam mogao dugo da se oporavim. Ni na faksu. Ta disciplina i ispiranje mozga je vjerovatno čovjeka očvrsla, ali puno je žuljeva i požarstva kraj pušaka u sitne sate ostavilo trag.
Zato se u 5 budim samo kad moram negdje na put. Te 1989/90 Vesna Zmijanac je pjevala: „Kraj ja znam da je kraj… samoj sebi govorim, al’ ubi me, ne mogu da te zaboravim.“ Tako smo mi slično pjevali o JNA.
A neki su služili i po 18 mjeseci. Jezivo.
P.S. Nostalgično se sjećam gitara na stepeništu vojnika Vugdelije i Podruga.. Splićo Đavole, Lala Balaša. Pa ko voli nek’ izvoli. Antistresni program.
P.S. 2 Moja generacija nije tetovirala JNA na ruci.
P.S. 3 Ostalo dopišite Vi (onda kad ste bili… maslinasto zeleni ili plavci blago majci)