Sjetih se ahbaba iz mladosti Ahme, plaho volio zaakšamlučit i popit, a mati mu bila pobožna pa bi je svaki put nasekiraj kad bi joj kone i jaranice reci da su joj vidile Ahmu pjana. Ko da su se utrkivale koja će joj prije donijeti muštuluk i obneveselit je.
Ahmo nije hotio matere sikirat, al se nije hotio ni rakije odreć pa se dosjetio. Taj dan nije, što no kažu, ni lizno, neg ti pola onih para što je nanijetio za akšamluka dadne hamalu Hoši da ga nosa kroz mahalu od avlije do avlije svih materinih kona i ahbabica što su ga panjkale. Za ostatak kupi flašu rakije.
Veli mu Hošo: “Malo je to Ahmedaga, vid te kolki si, valja te teglit po Sarajvu.”
“Dobićeš ti još na kraju, vi’ćeš. Neće ti falit, ne boj se.”
I Hošo ga nakrkači i sve od avlije do avlije da svi vide Ahmu mortus pjana sa flašom u ruci. Na kraju ga odnese pravac u Muharembegovu avliju i kad ga lijepa Safija, Muharemova jedinica ugleda, a plaho je begenisala Ahmu, istrča za hamalom tutnu mu nešto para zamotanih u bijelu košulju i veli: Allaha ti, nemoj ga više nosat po mahali neg ga nosi pravo kući, eno tamo on stanuje.
Hošo je posluša i odnese ga pravo materi sretan što je dobio ostatak para i još bijelu košulju pride, a Ahmo dojde materi trijezan i veli: Vala večeras neću akšamlučit neg ću malo u kući popit i zamezit.
Materi bide drago, ko svoja mati, vako ga bar ima na oku.
Kad joj pođoše dolazit sve jena za drugom kone i jaranice sa muštulukom da su joj vidile Ahmu pjanog, nosa ga hamal Hošo sve od avlije do avlije jer ne zna gdje stanuje.
E vallahi lažete ko kuje, veli mati, svunoć je samnom bio.
U tom ti ih mati zatjera, sve jenu po jenu i otjera iz avlije. Ahmo od tad rahat nastavi akšamlučit i pit, a materi mu više niko ne dođe Ahme panjkat.
Uzeir Hadžibeg