Pregršt duše i vrijeme koje se ne mjeri uokvireno u mali format, sa sve četiri strane svijeta sjatilo se u „Likum ’76.“ da provocira i isprovocira ljudsku radoznalost.
Uhvatilo se u kolo od simbolizma, ekspresionizma, naive, naturalizma, kubizma, te iracionalnog futurizma – jarko obojenog ili tminom prigušenog, pa izluđuje i učevne i priučene – vidiš, a ne vjeruješ.
Nijedan ugao promatranja ne smiruje dušu, tek kad nježno prstom pređeš preko platna posvjedočiš – to je to. Oči ne vjeruju slici, eto, to je umjetnost. To je univerzalna vrijednost za sva podneblja i sva vremena.
Posjetitelji prilično zbunjeni i tihi, jesu se nadali izazovu, ali ovako provokativnom i bez ponuđene formule, zacijelo nisu.
Svako je ponio kući temu da piše kritiku ili samokritiku. Opet omladine ne bijaše, teško se pomjera iz svog svijeta, a njihovo mjesto popuniše dvije kompozicije namijenjene violini i flauti, te sveukupnom umjetničkom nadahnuću dadoše „četvrtu ili, čak, petu dimenziju“.
Seid Zimić