Humanitarna utrka u sklopu mostarskog polumaratona polako se bližila kraju. Prvi trkač odavno je već prekinuo vrpcu označivši tako trijumf na dionici dugoj četiri kilometra.
Svoj nastup završili su i ostali. Svi osim jednoga. Iščekivanje je potrajalo, a onda se u ciljnoj ravnini pojavio Afan Habibović sa svojom majkom Šejlom.
Završio je posljednji, a ipak je pobijedio. Svoju najveću pobjedu, onu životnu, već je ostvario prije dvije godine kada je poraz morao priznati opasan protivnik – tumor na mozgu. Želja za životom bila je jaka, prejaka…
Afanovo ime na arapskom jeziku znači čestit i pošten. U našim krajevima bi se reklo: prava ljudina. Upravo takav je junak naše priče. Riječ je o 15-godišnjaku iz Visokog, malog mjesta u Bosni i Hercegovini smještenog kojih 30 kilometara od Sarajeva.
– Visoko, da. Piramide! Ma, sigurno ste čuli… – objašnjava nam Šejla na početku razgovora. Odgovaramo potvrdno. Tko nije čuo za famozne bosanske piramide?! Istina ili mit – ostavljamo vam na prosudbu.
Iako je tek u tinejdžerskoj dobi, Afanova životna priča je prebogata. Zaslužuje i puno više od ovih redaka, kakav film ili knjigu, sigurni smo. Tumora više nema, no ipak je ostavio posljedice. Afan otežano govori, stoga smo zamolili njegovu majku da nas upozna sa svime što se zbilo.
RUKOMETAŠ, I TO ODLIČAN
– Još uvijek teško govori i hoda, ali stanje je svakim danom sve bolje – sjajila je optimizmom.
Kakvo je dijete bio Afan prije svih nemilih događaja?
– Odakle krenuti? On je sportaš od malih nogu. Prvo gimnastika, pa rukomet, u koji se u potpunosti zaljubio. Išlo mu je dobro, itekako. Bio je sitan, ali brz i žilav. Treneri su ostajali u čudu kada bi vidjeli kako trči, kao da ne dodiruje podlogu. Letio je! A onda su krenuli problemi… – duboko je uzdahnula.
Nije lako prebirati po bolnim sjećanjima. Pustili smo Šejlu da smogne snage nastaviti.
– Čudne stvari su se počele događati. Prije četiri godine, kada mu je bilo tek 11, odjednom više nije mogao napraviti kolut naprijed. Ne bi se mogao sjetiti što su radili u školi toga dana. Osjećala sam da nešto nije u redu. Odlučili smo otići doktoru, ali rekli su nam kako je sve to zbog puberteta. Momak raste, razvija se, tijelo se mijenja, govorili su.
Smetnje su se i dalje nastavile, a nakon jedne, roditelji su znali da je prva dijagnoza sigurno pogrešna.
– Na treningu mu je počela ispadati lopta. Zamislite, igrao je na krilu, a znamo koliko često oni hvataju lopte u kontranapadima. Lopta im ne ispada gotovo nikad, a Afanu se to počelo sve češće događati. Odlučili smo ponovno pokušati, ali taj put sa svim mogućim pretragama. I onda je uslijedio šok! – na trenutak je zastala.
– Otkrili su da ima tumor na mozgu – glas joj je zadrhtao.
– Operacija je bila hitno potrebna, a „na stolu“ je bio već za sedam dana. Zahvat je trajao osam sati. Ni sama se više ne sjećam nekih detalja iz tog razdoblja. Valjda od šoka, očaja, tuge, ne znam. Najvažnije je da je operacija uspjela. Tumor je bio uklonjen, ali to je samo prvi korak… Odstranjivanje tumora tek je pola posla. Uslijedila su 34 dana radioterapija pa zatim 14 mjeseci mukotrpnih kemoterapija…
Kako ste podnijeli to vrijeme, emotivno, ali i financijski?
– Tada nam je bilo posebno teško. Svakog dana putovali smo u Sarajevo, nije bilo lako. No, upoznali smo toliko dobrih ljudi koji su nam, uz našu rodbinu i prijatelje, zaista puno pomogli. Od velike pomoći bila nam je i roditeljska kuća za oboljelu djecu.
Poznato je koliko su iscrpljujuće sve te terapije, ali Afan se nije dao. Sportaš i borac kakav je oduvijek, sve je podnio i oporavio se. Ma, ne samo to. Vratio se još jači, veseliji, ali i poduzetniji…
– Najviše su ga podignula prepeličja jaja, sigurna sam – kune se Šejla.
OD LIJEKA DO BIZNISA
Prepeličja jaja? Tko vam ih je preporučio?
– Znate kako je u takvoj situaciji, pokušavate sve samo da bude bolje. I tako smo čuli za jaja od prepelice koja su jako hranjiva. Pio je tri do pet jaja dnevno te je u dva i po mjeseca „vratio“ 10 kila!
– Da, to me spasilo! – uskliknuo je Afan ubacivši se tako u razgovor. Otežano govori, ali trudi se, bori. Želja je tu.
– A danas imam 130 prepelica koje nesu jaja. I sve ih prodam! – pohvalio se mladi poduzetnik.
– U tijeku liječenja upoznao sam mnogo ljudi koji žele kupiti jaja. Dio od onoga što zaradim doniram u humanitarne svrhe. Nikada neću zaboraviti one koji su mi pomogli kada je bilo najpotrebnije.
Sportaš, borac, poslovni čovjek, humanitarac… Nema toga što „Super Afan“ ne može.
– A tek da vidite naš zoološki vrt, ha-ha – nasmijala se majka.
– Nema čega nema, puna kuća životinja.
– Osim prepelica, imam zeca, hrčka, psa, papigu i guštera – nastavlja Afan, željan razgovora. Takli smo se njegove omiljene teme.
– Zec mi zadaje najviše muke! Koliko mi je samo kabela od punjača za mobitel pregrizao…
Stigneš li se brinuti o svima?
– Ma, stignem, naravno. Najviše posla imam oko prepelica jer njih treba nahraniti tri puta dnevno i čistiti im prostor. Ali nije mi teško.
Nismo mogli ne prokomentirati rukometne aktualnosti u Hrvatskoj…
– Pratio sam „kauboje“, naravno. I Svjetsko prvenstvo u Egiptu i kvalifikacije za Olimpijske igre. Hrvatska je uvijek bila jaka. Žao mi je što im sada ne ide, ali vratit će se oni – kazao je Afan.
– Kod nas se sportski kanali ne gase. Tako je to kad imate trojicu muških u kući, stalno neka utakmica – govori nam Šejla, „manjina“ u obitelji Habibović (uz Afana, tu su još brat i otac, op.a.).
Vraćamo se na Mostar i Afanov podvig. Za njim je, podsjetimo, humanitarna utrka u kojoj je „pregazio“ četiri kilometra.
“DA TREBA, NOSILA BIH GA NA LEĐIMA NA KRAJ SVIJETA”
Čija je ideja bila odlazak na utrku u Mostaru?
– Morala sam ga nagovarati neko vrijeme – priznaje Šejla.
– Nije se htio izlagati javnosti, bilo mu je neugodno. Na kraju je ipak pristao ići i nije požalio. Sada već traži gdje je sljedeća utrka, ha-ha. Mislim da ni on sam nije svjestan koliko mu je ovo značilo.
A vi? Kako ste to doživjeli?
– Neopisiv osjećaj, zaista. Pucala sam od ponosa. Pri ulasku u ciljnu ravninu više nisam mogla suspregnuti suze. Zaplakala sam od sreće. Ma, nema toga što ne bih učinila za njega. Da zatreba, na leđima bih ga nosila na kraj svijeta – Šejlu su preplavili osjećaji.
Kemoterapije su zamijenile one fizikalne, no Afanu nisu problem. Cilj je jasan – trčati u Mostaru dogodine.
– Želim opet trčati i skakati kao prije, a treninge obožavam. Evo, imam već i dva certifikata iz fizioterapije – ponosno će Afan razvukavši veliki osmijeh.
Što je sa školom? Kakvi su planovi poslije?
– Sada sam u Prometnoj, ali htio bih se prebaciti u školu za fizioterapeute. Samo ova korona, ah…
– On vam svaki dan dođe s tri nove ideje – ubacuje se razdragana majka. Sada želi nadoknaditi sve ono što je propustio.
– Želja mi je upisati Kineziološki fakultet – preuzima riječ Afan.
– Mislim da već imam dosta znanja jer sam bio na mnogo terapija. Želim dodatno učiti o tome kako bih i sam jednog dana mogao nekome pomoći.
Primjer, uzor, inspiracija… Sve je to Afan. Tumor na mozgu možda mu je „ukrao“ rukometni san, no njegova želja za životom ponudila mu je pregršt novih mogućnosti. Pobjeda nad „opakim neprijateljem“, pokretanje vlastitog posla, humanitarni rad i štošta još stalo je u Afanovih 15 godina.
– Polako tek postajem svjestan što sam ostvario, a to je dokaz da mogu sve – podvukao je za kraj „čestit, pošten, ljudina“, onaj čiji je život preslika značenja njegova imena.
‘Zbog Ivana sam zavolio rukomet!‘
Jedna od Afanovih omiljenih tema za razgovor je njegova prva ljubav – rukomet. Nedavna zbivanja u hrvatskom rukometnom svijetu već smo pretresli, ali nismo pitali…
Tko ti je najdraži igrač? Imaš li neki uzor?
– Ivano Balić! – ko iz topa će Afan.
– On je za mene najbolji igrač ikada. Zbog njega sam zavolio rukomet. Dok sam još igrao, nosio sam dres s brojem četiri, baš kao Ivano.
Jesi li ikada bio u Splitu?
– Nažalost nisam, ali volio bih doći. Znam da je grad jako lijep. Trebao sam prije nekoliko godina ići na rukometni kamp koji se tu održavao, ali u međuvremenu sam se razbolio.
Dobri ljudi iz Dubrovnika
Da u svijetu još ima ljudi velikog srca, Habibovići su se, kažu, po tko zna koji put, uvjerili u Dubrovniku. Naime, prije dvije godine Afan je dio liječenja morao obaviti na jugu Hrvatske.
– Znate i sami koliko je u Dubrovniku skupo. Tražili smo smještaj jer terapije su trajale dva i po mjeseca. Nismo znali kako ćemo to izvesti, a onda nam je jedan čovjek besplatno ponudio smještaj u apartmanu. Ni kune, ni marke nije htio uzeti… U tim najtežim trenucima imali smo sreću i naišli na dobre ljude – zahvalna je Šejla.
Kako vam se svidio Dubrovnik?
– Prekrasan je grad, zaista. Unatoč brojnim terapijama, stvarno smo uživali. Prelijepe plaže i more, a tek zidine i Stradun… Ma, sve nam se svidjelo. Jedva čekamo doći opet. Samo da korona malo popusti.
Mostarske suze
Teško zdravstveno stanje Afan je ostavio iza sebe, a u Mostaru su „pala“ i četiri kilometra na humanitarnoj utrci. Njegov prolazak kroz cilj nikoga nije ostavio ravnodušnim. Plakali su svi, oni koji ga poznaju ili su ga, pak, prvi put sreli. Mostarska publika bila je ganuta. Do suza.
– Njegov ulazak u cilj ne mogu opisati. Oči su mi se samo napunile suzama, a u pokušaju da ih sakrijem, shvatio sam da se isto desilo većini ljudi oko mene – kaže nam jedan od zaslužnih za organizaciju Mostarskog polumaratona Ivan Skaramuca te nastavlja:
– Netko od organizatora skinuo je polumaratonsku medalju i predao je Afanu uz komentar da je za njega istrčao polumaraton. Za Afana su ta četiri kilometra i više od toga – kazao je Skaramuca.
RTV Visoko/Visoko.co.ba/Slobodna Dalmacija