Samo rijetki svakog 14. februara se sjete “crne godišnjice” stradanja putnika iz voza u tunelu Vranduk. Prije pedeset i tri godine, tada jedini željeznički tunel (danas postoje dva) Vranduk postao je mjesto koje će u sebi zauvijek nositi sjećanje na najveću željezničku nesreću na ovim prostorima.
Oko šest ujutro 14. februara 1971. došlo je do požara na lokomotivi lokalnog voza broj 820 na relaciji Žepče – Zenica. Trideset i tri putnika smrtno su stradala, a 117 je bilo povrijeđeno u požaru. U željezničkom tunelu dugom 1.532 metra, petnaestak kilometara od Zenice, požar je zaustavio lokomotivu 300 metara od izlaza prema Zenici. Oni koji su se spašavali morali su skoro 1.200 metara kroz neosvijetljen tunel ići ka Nemili. Da stvar bude gora, zračna struja nosila je dim i plinove upravo ka Nemili, dodatno otežavajući evakuaciju preživjelih.
Tadašnji željezarski list “Metalurg” je u vanrednom broju na osam strana pisao o tragediji, komemoraciji i ukopu stradalih. “Končareva” dizel-lokomotiva je za sobom imala devet putničkih vagona, a u trenutku požara vukla je i više od dvije tone dizel-goriva, koje se razlilo i zapalilo u tunelu. Iz starih spisa i arhiva vidljivo je da su se kvarovi na ovoj i sličnim “dizelkama” događali i ranije, ali da je nesretna okolnost bila da se to ovaj put dogodilo u tunelu. Pošto postoji nagib tunela ka Nemili, nakon kvara lokomotiva je usporila te stala. Da je mašinovođa bio pribraniji i otkočio kompoziciju, ona se mogla vratiti ka Nemili, ali tada je postojala mogućnost da bude pregažen neko od putnika koji su već krenuli bježati ka izlazu.
Izvlačenje preživjelih potrajalo je do popodne, a mrtvih, ugušenih i izgorjelih do narednog jutra. Tri dana je trebalo da se izvuče izgorjela kompoziciju i sanira pruga. To je bio jedini kolosijek, jedini tunel. Stajalo je sve. Međunarodni vozovi, sav teret – sirovina, materijali, roba za “Željezaru”. O kakvom se požaru radilo govori da su se željezničke šine od toplote savile do plafona tunela. U tunelu su bile čak vidljive i rupe koje su žrtve u očaju i nemogućnosti da izađu kopale. Još mjesecima se osjetio neugodan miris u tunelu, a godinama poslije mnogi su izbjegavali putovanje vozom kroz Vranduk. Među poginulima je i bilo 15 radnika tadašnje “Željezare”, nekoliko rudara, a ostali su bili iz Poslovnog sistema RMK, učenici… Iza poginulih je ostalo 150 djece siročadi. Nažalost, danas većina Zeničana i ne zna za najveću željezničku tragediju u državi.
Imena poginulih
Prema tadašnjim podacima, stradali su bili iz Žepča i Zenice. Poginuli su Salih Neslanović, Radivoja Kalajdžić, Huso Spahić, Nedžad Mujkanović, Petar Dragičević, Šefik Tahirović, Ibro Mujičić, Safet Rešić, Šefik Hamzić, Husein Aganović, Hamdija Kišija, Sadik Berbić, Muhamed Telalović, Refik Huskić, Sabid Novalić, Ibrahim Berbić, Mustafa Murtić, Rizah Poturović, Ađul Vejzović, Mustafa Halilović, Salih Oruč, Nazif Memčić, Sulejman Hibić, Mato Mijatović, Feriz Huseinović, Muharem Mašić, Huso Liskavica, Sulejman Nemčić, Bajro Fetić, Fata Hodžić, Habiba Mašić, Mustafa Bešić i Asija Aganović.
Titov telegram porodicama
Tog jutra porodicama je telegram uputio Josip Broz Tito, a desetine tadašnjih zvaničnika došle su u Zenicu, prisustvovale komemoraciji i ispraćaju tijela održanom pred tadašnjim Domom kulture, a danas Hrvatskim domom „Kralj Tomislav”. U odboru za sahranu i na komemoraciji su bili Džemal Bijedić, Branko Mikulić, Todo Kurtović, Đuro Pucar, Dragutin Kosovac, reisu-l-ulema Sulejman efendija Kemura, Hamdija Pozderac, zenički gradonačelnik Abdulah Mutapčić…
Zenicablog.com