Sjedim na ljuljački koja se nalazi na Šetalištu u Visokom. Sunčeve zrake veselo pozdravljaju moje lice, a blagi povjetarac mi mrsi kosu. Ljuljam se i uživam u bujanju mog lijepog proljeća.
Razmišljam o mom daljnjem životu, školovanju, o onome što sam do sada postigla. Imam samo 17 godina ali nije na odmet razmišljati o nečemu takvom; postignućima, ciljevima, osobinama…
Zatim, prestajem da se ljuljam i posmatram okolinu, prirodu koja me okružuje i veoma se razočarano osjećam. A zašto se tako osjećam? Iako je ovo mjesto u Visokom veoma prometno ljudima, djecom, svim generacijama, od mladih pa sve do starih osoba, ima mnogo smeća.
Niko drugi za to nije zaslužan, nego mi ljudi.
Zašto je to tako?
Zato što mi ljudi, sve više i više, gubimo moral, pažnju i naklonost prema okolini i prirodi. Mi ljudi smo tako sebični, ogavni, oholi, bezobrazni i glupi.
Ružno zvuči sve ovo, ali to smo mi. U suštini smo takvi. Mi sami sebe uništavamo.
Neki su svjesni toga, neki ne, ali tako je kako je. Od istine se ne može pobjeći. Da svako od nas ono što baci pored kante, u rijeku, na travu ili na ulicu sačuva, stavi u torbicu, tašnicu, ceker, džep ili jednostavno zadrži u ruci do slobodne kante za smeće, Visoko bi bilo mnogo bolje u tom pogledu.
Naša načelnica se toliko trudi unaprijediti Visoko, postepeno uspijeva u tome, ali mi joj odmažemo. Ne može Visoko lijepo biti ako ga toliko zagađujemo.
Ne mogu ulice blistati samo od uličnih svjetiljki ili opranih trotoara i puteva. Visoko će zasjati punim sjajem kada mi ljudi počnemo cijeniti trud drugih ljudi i sami doprinositi boljem Visokom.
Visoko ako želi biti visoko, na visinama, najviše… mora da se bori protiv zagađenosti.
Da bismo dostigli to „najviše“ moramo zajedno sa načelnicom u najmanjim sitnicama graditi Visoko, pomagati joj da Visoko ode visoko i u ekološkom smislu.
Mi kada vidimo papir na ulici ne želimo da ga podignemo nego pomislimo u sebi „imaju ljudi koji su plaćeni za ovo“.
Zar tebi koji si neki otpad vidio ispred svojih nogu ne bude drago, ako si roditelj da ti dijete pomogne u kući ili bašti?
Zar nama učenicima nije drago kada nam neko nešto što ne razumijemo pojasni i pomogne da shvatimo?
Zar vama profesorima ili bilo kojim drugim radnicima ne bude drago kada vam nešto treba pa direktor/ica izađe u susret?
Zar vama ljudima nije drago kada vam neko pomogne?
Zar vama,ljudi, bez obzira na kojoj se poziciji nalazili nije drago kada dobijete pomoć?
Zar vam nije građanska, ljudska dužnost pomagati kad god ste u prilici?
Dajete velike ili male svote novca, za izgradnju nekih objekata, mostova, parkova, šetališta i čega sve ne, a teško vam podignuti papir sa zemlje, trave, ulice?
Toliko o vašoj pomoći, ljudskosti, vama samima.
Zašto vas je stid prići nekom starcu/nekoj starici na ulici i pomoći im ponijeti stvari koje nose, pomoći im preći ulicu ili pridržati nešto?
Zašto vas je stid pomoći čistačicama koje rade u školama, bolnicama, fabrikama ili nekim drugim objektima?
Zašto vas je stid pomoći radnicima JKP-a kada nešto čiste?
Da vas, ne daj Bože, neko ne bi vidio?
Ili radnicima Gradskih grobalja kada sade cvijeće?
Ljudi koji čiste, ljudi koji kupe otpad, NAŠ OTPAD, koji peru ulice, nama pomažu, a mi nismo u stanju njima olakšati. Ljudi koji sade cvijeće doprinose da se ljepše osjećamo, ali zašto bismo mi čuvali gradsko cvijeće, pa ono nije u našim baštama, nije naše.
Zar ima potrebe da se čuva i pazi? Onaj pas/mačka na ulici nije naš/a zašto bismo mi njega/nju nahranili?
Zašto bismo mi uopšte činili dobro i pomagali?
Ljudi danas sve više i više gube humanost. Ako nemaju ličnu korist, to nešto uopšte ih se ne tiče, ne trude se i ne doprinose. A zar nije lijepo u srcu kada nekome pomognemo?
Bog nam dao mozak, po tome se razlikujemo od drugih živih bića, a mi sami sebe nekako sve više svrstavamo u tu skupinu živih bića koja nemaju mozak i nisu svjesni šta rade.
Imamo izražene loše nagone, negativne strasti, ne komuniciramo, udaljavamo se jedni od drugih, povrjeđujemo jedni druge, ubijamo i zlostavljamo. Čak, neke životinje imaju više humanosti i dobra od nas samih.
Probudite se ljudi, moji dragi Visočani!
Naše Visoko je skromno i po obimu malehno, ali dosta toga se dobrog u njemu može proizvesti. Može biti primjer većim gradovima. Možemo biti primjer drugim ljudima. Planeta Zemlja se „topi“ zbog nas.
Nemojte misliti „eno svi bacaju smeće, odoh i ja“, nego mislite „ako to svi rade, pa ne moram i ja“.
Jedan papirić koji podignete sa zemlje i bacite u korpicu za smeće, mnogo doprinosi planeti, a samim tim i nama.
Jedan čovjek vuče drugog, drugi trećeg i tako se stvori grupa. Bitno je vući ka dobrom i pozitivnom, odvraćati od lošeg i negativnog.
Ne stidite se raditi dobro i pomagati! Svaki fening zarađen na pošten način donijet će vašem srcu smiraj, radost i snagu, nego onaj fening za koji vas grize savjest i teret vam je na duši.
Pomagati ljudima u dobru za bolje danas, bolje sutra, za naše bolje zdravlje i okolinu!
A zašto je to tako? Ljudi su socijalna bića i ne mogu bez drugog bića. Sve što je stvoreno, stvoreno je u paru, osim srca.
Naše srce traži drugo, ne dopustimo da nam srca u grudima postanu običan, tvrd i surov kamen koji ne služi ničemu.
Jer, ipak, svako zašto ima zato. Samo ga trebamo pronaći!
