“Goni me vetar, nosi daleko… Bolje da ti ne pričam… Koja me tuga od tebe tera, al’ nista i ne osećam…”
Moj Anese. Moji dobri Anese… Moj jarane od najranijeg djetinjstva iz Donjih Rosulja 34 sa drugog sprata sa broja 15 i stana na lijevoj strani haustora.
Jaran je znao da si bolestan, ali samo nekako pomislio da si pobijedio tu opaku bolest koja te lomila godinama.
Svi smo mi “bez glave”. Svi tvoji “Doktori i Čarobnjaci”, sav tvoj komšiluk. Ovaj “stari dio iz zgrada” i taj oko tebe u ulici Skopljaka.
E moj druže… Tipkam uz Sašu Matića i “Nađi novu ljubav”.Oči mi se pune suzama. Znam da ti je bila najdraža u nizu hitova koje ste slagali sa Brzijem i ostalom rajom.
Brzi mi se kratko javio… Opasala ga tuga kao i ostale. Ado majstor je tu da nekako uveže te potrebne stvari za dženazu u srijedu. Kaže mi da je rodbina iz Pljevalja krenula…Neke od raje je vijest pokosila sa nogu
Moram malo stati. Spucali i mene neki crnjaci. Želim prizvati lijepe dane.
Vratiću se u prošli vijek. Tamo smo nekako bili sretniji.
Godina 1976. Moj rođendan. Šesti, a prvog aprila. Okupila se sva raja. A bilo nas je baš-baš. Dok smo skakali oko zgrada nikad nismo bili ni skockani ni umiveni. A na rođendanu, kad ste ti i Nina zazvonili na vrata, jedva sam vas prepoznao, a i dan danas pamtim bombonjeru svijetlo plave boje. Tada su to bile dječije radosti većih razmjera. Igrali smo uz “Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac”. Gramofon i ploča apsolutni hit.
Moj jaro, koliko smo patika izderali kerajući lopte na livadi Veleprometa ili kod obdaništa. Koliko smo kilometara pretrčali igrajući se “planova”, “žmire”, sakrivajući se u “travi” kad Veme nije ni bilo. Koliko crtanih romana razmijenili… Koliko teniskih partija odigrali na “šperi” u tvojoj garaži kad je “Simka” bila napolju.
Najbolji si bio s Merkom. Starci su vam radilu u Vitex-u. Ok. Al’ svi smo bili raja i igrali igre protiv drugih raja iz drugih mahala.
Bilo je marisane, ali sutra smo opet bili k’o da ništa nije bilo.
Znali smo u kino ići i na “matine” predstave od 11, pa i na one od 5-7 i od 7-9. Pa malo Hafetu, pa malo Ilijasu na kolače.
I kad si otišao iz zgrade družili smo se preko “Šefkinih taraba”. Kuća ti je bila jako blizu, a neka jabuka vrlo ukusna. O razdelijama i šljivama da ne pričamo.
Među prvima si zbavio video, pa smo često “visili” kod tebe i gledali “špageti vesterne”. Sjećam se onog “Za dolar više”.
Kako smo odrastali pomalo smo se udaljavali zbog posla, ali smo vazda bili jedan uz drugog kad zagusti.
E moj dobričino. Zafali mi para u ovim ružnim postratnim vremenima. Nikad nisi rek’o nema. Vazda si davao i strpljivo čekao uz onu “vrati kad mogneš”.
Nekad kod “Kare” Bato, ti i ja smo znali satima tabiriti teme i dileme i sjećati se djetinjstva.
Ti si nadimke “Ane i Paja” dobio u ovom posljeratnom vaktu. Sjećam se tih snimaka i videa koje sam montirao dok ste u “kasarni” bitke vodili kao “Doktori i Čarobnjaci”. Taj dribling i kombinacija pa gol iz 2009-10 mislim… još je negdje na FB.
Novogodišnji turniri i proslave nakon svake pobjede. Proslave pobjeda nogometne repke…
Mene su svi zvali Suške ali sam za tebe vazda bio “Sini”. Uvijek kad si me zvao da pratim vaše humanitrane akcije u saradnji sa Vejsilom i MZ “Centar”, bilo je Sini de ti ono kako ti majstorski znaš.
Dobričino moja, pozitivo ove zajebane Mahale. Bio si sportista-humanista sa željom da žive uspomene i na ostale iz naše raje koji su preminuli(Memorijal Dario Bujak kojem je malo trebalo da zaživi).
Mnogo si davao i za NK Bosna. Do kraja si bio sa njima i u sretnim i u tužnim danima.
Nek’ ti je lahka zemlja visočka, bosanska pa i ona jugoslovenska kad nam je svima bilo mnogo više osmijeha na licima.
Uvijek si mnogo davao i ništa tražio zauzvrat. Uz tebe su Visoko i Visočani živjeli bolje i sa više osmijeha na licima.
Znaš da pišem neku knjigu o našoj raji. Neki grafiti sa katranom i farbom još žive na zgradama. Možda je nekad i objavim. Do tada se nižu priče o zaboravljenom djetinjstvu za koje si prikupio sjajnu arhivu iz foto albuma.
Počivaj u miru moj jarane iz djetinjstva. Moj Ane, Moj Paja, Moj Anese.
Tvoj Sini