Često ćemo u životu nekoga čuti da nam govori, pa i sami reći kako se nešto ‘podrazumijeva’. Što time želimo reći? Osobno smatram da je podrazumijevanje podloga za razne manipulacije. Zašto? Zato što ‘podrazumijevanje’ otvara prostor za promjenu ponašanja prema našim bližnjima, prijateljima, suradnicima. Jer, ako se nešto podrazumijeva, nije potrebno to dokazivati, iskazivati ili pokazivati.
Ono što ljudi čine ‘podrazumijevanjem’ je to da zanemaruju svoje odnose, svoje odgovornosti i svoje obveze jedni prema drugima, jer, kada se sve podrazumijeva – nije potrebno činiti baš ništa kako bismo jedni drugima iznova iskazivali ljubav, poštovanje, razumijevanje, a kamoli učinili nešto jedni za druge.
Jer, podrazumijeva se da bismo učinili sve što je u našoj moći i podrazumijeva se da smo tu ako nekome treba. No, ponekad je potrebno osjetiti drugu osobu i unaprijed znati da smo joj potrebni, intuitivno osjetiti da nas bliska osoba doziva k sebi i računa na nas, a ne koristiti se ‘podrazumijevanjem’ kako bismo opravdali svoju pasivnost i nečinjenje.
Podrazumijevanje je to koje ubija i ljubav, i prijateljstvo i poslovne odnose. Pogriješili smo svaki put kada smo zanemarili nekoga koga smo voljeli, a nismo mu to znali ili htjeli pokazati, jer se podrazumijevalo da je tako. Pogriješili smo svaki put kada nismo bili prijatelj prijatelju koji nas je trebao, samo zato jer se podrazumijevalo da smo tu ako nekome treba, ali nitko nas nije ništa pitao, pa smo se pravili ludi, ne čineći ništa da nekome olakšamo život, iako smo to možda mogli.
Kada u potpunosti odbacimo ‘podrazumijevanje’, tek tada otkrivamo svu čar međuljudskih odnosa. Neka se nešto podrazumijeva, pa što onda? To ne znači da podrazumijevanje treba biti naš izgovor za pasivnost u međuljudskim odnosima. Upravo suprotno. Trebali bismo živjeti na način da se baš ništa ne podrazumijeva, baš ništa. Tada bismo svaku prigodu koristili za iskazivanje bliskosti s nekim i naklonosti prema nekome, tada bismo svaki dan rekli nekome koga volimo da ga volimo, pomogli bismo u svakoj prigodi svakom prijatelju kojemu je potrebno, bili pravi suradnici našim kolegama i činili sve da ovome svijetu dokažemo da ne želimo podrazumijevanje ičega što se tiče međuljudskih odnosa.
Zašto? Zato jer želimo uvijek iznova osjetiti život u svoj svojoj punini i imati odnose s onim ljudima koji kao i mi preziru podrazumijevanje, rađajući se svakim jutrom iznova, počinjući svoj život svakog jutra ispočetka i umirući svake večeri pomalo, opraštajući se bez imalo straha od svega što je bilo, ostavljajući prošlost iza sebe i želeći svakog novog dana biti ljudi koji jedan dan vide kao cijeli jedan život, nastojeći u tom danu dati sve od sebe da taj dan doista bude cijeli jedan život, jedno putovanje prepuno lijepih trenutaka.
Hoće li naš dan biti dug ili kratak, ovisi o nama samima. Hoće li biti ispunjen ljubavlju ili će biti poput mramornog kipa, naš je izbor. Mi smo ti koji našim danima dajemo mirise i boje, puneći ih životom koji se ne podrazumijeva i ne uzima zdravo za gotovo, već je čudo sam po sebi.
Puno toga možemo naučiti od naših kućnih ljubimaca, jer oni ne znaju za podrazumijevanje. Ono ih niti najmanje ne zanima. Oni samo imaju beskrajno povjerenje u nas kao i mi u njih. A, povjerenje je nešto sasvim drugo i ne bismo smjeli brkati povjerenje s podrazumijevanjem.
Znajmo naučiti ponešto od životinja. Naši četveronožni prijatelji slave svaki trenutak života i stalno nam iznova iskazuju svoju naklonost i sreću što smo zajedno. Oni ne žele da se podrazumijeva da ih volimo i brinemo za njih, oni stalno traže nove dokaze naše ljubavi dajući nam u svakom trenu nesebično i svoje slatke dokaze ljubavi.
Svakoga se dana svjesno prije sna prepustimo slatkom zaboravu kako bismo novim jutrom otvorili oči za još jedan novi početak kao da ničega prije tog jutra nije bilo, iako znamo da jest, ali možemo se praviti da ne znamo, zar ne? Ponekad je slatki zaborav najbolji začin životu.
Ne uzimajmo životne trenutke i jedni druge zdravo za gotovo. Jedni smo drugima darovi, kao i životni trenuci. Svaki životni trenutak treba slaviti. Jedan od njih svakome će od nas biti zadnji. A do njega trebamo stići puni hrabrosti u svaki sljedeći, kao da će ih biti još bezbroj. A, kad samo pomislim na to koliko puta u životu zaboravljamo biti sretni što smo se uopće jutrom probudili…
pekica.com