Nedavno Zavičajni muzej Visoko u Altindagu poreda goste od nauke da kažu koju mudru o trokutastoj zemlji razapetoj na balkanskoj vjetrometini koja je, s vremena na vrijeme, i sama sebi znala biti trn u oku. Domaćini navratili po pločicu mudrosti da upotpune svoj spoznajni mozaik, a novinari pecaju pogodan ugao da ovjekovječe portret koji je odlutao u petnaesto stoljeće za karavanima zmijolikim.
Ljudi naučnom utemeljenošću besjede o dolasku nezvanih carevina, adeta i iskustava i sa istoka i sa zapada u trokutastu zemlju koja se stoljećima pokazivala i dokazivala kao fin domaćin – čini mi se, i do dana današnjeg. Bosanske, ni banovine ni kneževine, ni carevine ni kraljevine ne htjedoše preko menjika; nije bilo potrebe, uvijek je bilo dovoljno bihuzurluka i u vlastitoj avliji.
Jedna knjiga s tematikom smještenom u drugu polovinu devetnaestog stoljeća pokušava pojasniti trgovinu na veliko i malo po sarajevskom krajoliku. Dućani podigoše pozorište – pozorište zabavlja dućandžije. Porez ovakav ili onakav niko i ne spomenu. Nešto veliko i nepoznato je „visilo u zraku“, neka nezvana monarhija, možda. Privredno-kulturni pravac „hljeba i igara“ bio je opravdan, nažalost.
Druga knjiga stidljivo priča o tzv. nacionalnim manjinama u trougloj državi između dva „velika rata“. Opće šarenilo na cijeloj teritoriji. Štivo nije definisalo pojam „nacionalne manjine“. Opravdavam, nije ni moglo, jer su „veliki ratovi“ preko noći od manjine pravili većinu i obrnuto, a ni jedni niti drugi nisu imali plaho šićara. Stvarno se historija ponavlja – i danas zatreba težina ruke neke „manjine“ da prevagne dio „većine“ u šarenom parlamentu.
I na kraju predstave nauka pokušava da dā zapreminu i masu jednoj katarzi, jednoj renesansi (s dozom humanizma) – zemlji bosanskoj u zvijezdi crvenoj. Zanos pobjede nad neprijateljem ne osvijetli put borbi sa samim sobom. Od 1945. do 1952. Rezultat diskutabilan. Didaktičko-metodičke i pedagoško-psihološke varijacije velikih umova ne preobraziše gen stoljećima brušen. Čudan je čovjek bosanski! Kazna je stigla. Nezavršena domaća zadaća počela je varničiti: u velikokladuškom Vrnograču, visočkoj Gračanici, bijeljinskoj Janji, rogatičkoj Žepi. Istopiše se opštine/općine. A onda: pismo Rusiji, studenti u Beogradu, 1972/74., Trst, Albanija, ljubljanski konzilij, „Agrokomerc“, Marković …
Od tri tačke pa naovamo, do dana današnjeg, je svima manje-više polovično poznato. Iščitali smo ono napisano u redovima, a ono između redova ostavljamo istoriji da uz asistenciju historije oblikuje povijesnu istinu.
Seid Zimić