Podavno sam uočio da predškolci, odnosno prvačići imaju vrlo nelogično držanje olovke u ruci. Više to nisu pojedinačni slučajevi, već je postalo opće šarenilo, a da se djetinje navike teško mijenjaju potvrđuju primjeri učenika koji su već podaleko u višim razredima. Pedagogija i psihologija su davno rekle svoje – bolje je ne naučiti, nego pogrešno naučiti!
Manji problem za učenika je pisanje lijevom rukom, ako pravilno drži olovku, nego „dešnjaku“ ako olovku postavi nefunkcionalno u šaku. Najviše sinhronizovanih i lahko kontrolisanih pokreta činimo prstima. Dijete „zagrljenu“ olovku drži veoma čvrsto, pokreti nisu elastični i rezultat su slova ili brojevi sa dosta geometrije.
Dalje, vrh olovke je nevidljiv i dijete piše „napamet“ ili piše stojeći previše nadneseno nad papir da može pratiti rezultate pisanja. Zaklanja se svjetlost, a sve to prati i fizičko umaranje. Nefunkcionalno držanje olovke u ruci posebno stvara problem prilikom preciznog crtanja (geometrija, tehnički crteži), ili u slikarstvu kada se treba poigrati bojama.
Najfunkcionalnija varijanta držanja olovke je prikazana na slici (crvena olovka); olovka nije stisnuta (ruka nije u grču)), uvijek se vidi vrh olovke i lahko je kontrolisati pokrete. Ovome treba dodati – ruka od lakta do prstiju uvijek treba ležati na podlozi.
„Linija manjeg otpora“ u ovoj pojavi nema uporišta. Na velikim ili malim tastaturama tipkamo vrhovima prstiju (najosjetljiviji dio ruke) – eto, dokaza za gore navedeno. No, ne može se tastaturom realizovati svaka naša zamisao… tastaturu je, ipak, čovjek napravio svojim prstima, a ne obrnuto!