Stakleno vedro i nekako posebno čisto jutro sve je moglo ponuditi, ali da ću poželjeti da me nema, nisam mogao ni pomisliti. Talasasti predio poprskan ponekim žbunom zračio je tišinu, onu tišinu koju niko ne voli, pogotovo vojnici što ih jutro zateče u memljivo-vlažnim rovovima, što pričaše uzdasima i muku mučeći da se prisjete sna kojeg su budni sanjali.
Nepoželjna tišina pritisla uzduž i poprijeko na puškomet daleko i likuje svojom prijetnjom. Kome? Zašto? Da li meni, prekaljenom u stotinu ofanziva, pobjedniku nad stotinama iskušenja, ili dječarcu što do jučer popunjavaše spomenar, a sada čeka da se nešto desi, da se pokrene? Hiljade pitanja i hiljade odgovora se taloži – bezvrijednih i beznačajnih.
Fijuk! Prvi, drugi, treći. Eksplozija! Prva, druga, treća. Ispuca tišina u paramparčad. Cijuk gelera zapečati maštu. Vrisak u dimu, dim u rovu. Barut miriše na smrt, kroz dim se nazire metež. Sve u jednom trenu, sve u jednoj komandi. Vrijeme klizi od rova do rova i u svakom zatekne oprez i prst na obaraču; oprez što izrodi jutarnja tišina, a prst na obaraču – rezultat navike.
Znam da je cik eksplozije odavno nestao u daljini, i da je crni dim odgegao uz pristranak, a da se ništa promijenilo nije, možda ni vrijeme – kad šapat prođe linijom:
– Nije napad, iznenadno granatiranje…
Okrenuh se. Sa mnom u rovu smrt! Remek-djelo jutarnje tišine ili neiskustva. Ne znam. Sivo nebo zastalo u mirnom pogledu, bol uklesana u nijemom kriku. Ne, to više nije onaj jutrošnji dječarac, to je prošlost koja još samo traje u spomenaru…
Nemoć me učinila beznačajnim. Nemam ideju. Možda nije ni potrebna. Nemam pokreta – čemu bi služio. Ta, ja sam svjedok, kamen-svjedok što proli nešto suza i ništa ne reče, samo poželjeh da me nema, ne mogu se boriti sa zloslutnom tišinom koja donosi smrt i nemarno pogađa one što u spomenaru popuniše i rubriku „O čemu najviše maštate?“…
Seid Zimić