Žao mi je što su sjećanja na drage ljude od kojih se Visoko oprostilo često nepotpuna i stihijska, ali uz današnju priču o Jangiji, prisjetiću se i razgovora sa Fuadom Mustagrudićem- Fudetom koja sam prije više od deceniju radio za dnevni list “Oslobođenje”.
FUAD MUSTAGRUDIĆ- LEGENDARNI RUKOMETNI GOLMAN LETAČ
“Kad je Oslobođenje 16.09. 1974. godine stiglo u grad, Visočani su mislili da je u rubrici sport napravljena štamparska greška kod rukometnog rezultata Crvenka- Vitex 15: 30.
Bile su to najsjajnije godine visočkog rukometa na prostoru tadašnje Jugoslavije, kada su od malog kluba sa velikim srcem strepile ekipe poput Metaloplastike, Borca iz Banjaluke ili Partizana iz Bjelovara.” -pričao mi je Fuad Mustagrudić- Fude, Visočanin kojeg su smatrali za jednog od najperspektivnijih rukometnih golmana bivše države.
Dugogodišnji golman Bosne, kasnije Viteksa iz Visokog 26.04. će napuniti pedeset godina, koliko slavi i visočka rukometna škola. Prva zvanična utakmica u Visokom, odigrana je devetog maja 1954. godine ispred Franjevačke gimnazije, kada je “Mladost” iz Visokog poražena od “Elana” iz Sarajeva. Kuriozitet je da su na tom meču prodane i tri karte.
Priča o Fuadovoj golmanskoj karijeri, uz neizbježnu «sarajčicu», klizila je sa usana na papir, poput kapi sa krošnje breze iz bašte diskoteke Puls. Objašnjavao mi je da breza plače od radosti zbog proljeća, isto kao i većina Visočana te daleke 1965. godine, kada je visočka Bosna iz Republičke lige stigla do finala Kupa Jugoslavije, gdje je poražena od prejakog Medveščaka.
“Kao desetogodišnji dječak dobro pamtim da je u četvrtini finala pao “Partizan” iz Slovenj Gradeca rezultatom 27:22. Super iznenađenje naši su napravili u polufinalu, pobijedivši ekipu “Zagreba” sa 8:6. Na prvoj finalnoj utakmici protiv “Medveščaka” u Visokom, prizivali su kišu tog 18. maja, ali nije pala i gosti su slavili sa dva gola razlike (13:15). Da je kojim slučajem pala kiša na prvom susretu, sigurno bi pobijedili, jer svi znaju da je ekipa iz Visokog tada bila nepobjediva.»- oživljavao je svoje dječačke uspomene Fuad Mustagrudić.
Nešto stariji Visočani sjećaju se mladića među stativama popularnog «asfalta», rukometnog igrališta u Visokom, koji je branio nemoguće uz do tada neviđene parade. Zvali su ga golman letač, jer je svoj mali rast, nadoknađivao skokom naprijed prema protivniku. Beogradska “Crvena Zvezda” u to vrijeme ispraćana je sa minus 19 iz Visokog, jer su golmani Hodžić i Mustagrudić, poskidali na tuce lopti odličnim igračima Zvezde kakvi su bili Fejzula, Pokrajac ili Malešević. Na kraju je bilo 23:4 (12:1).
Na razgovor je došao vidno šepajući, a novinarska šala o pripremama za povratak na rukometne terene u poznim godinama, nije upalila, nego nam je uz smiješak pokazao pravu rukometnu povredu. Radilo se o prstu desne ruke koji je bio van funkcije.
«Svi su u dvorani čuli prasak nakon što sam jedan rukometni projektil skrenuo do stative uz koju mi je i zgnječen prst.»- objašnjava nam popularni Fude.
Rukometni vremeplov vratio ga je u daleku 1967. godinu, kada su kao dječaci pokušavali igrati rukomet, dokazujući se pred Ismetom Šahinovićem koji im je podijelio plave i mornarske majice, kako bi ličili na prave ekipe.
«Za moje uspjehe najzaslužniji je legendarni trener Srđan Praljak-Šjor koji je tada radio sa mlađim selekcijama. Pionirska selekcija RK “Viteks”, početkom sedamdesetih osvajala je brojne trofeje u BiH, ali i na republičkim takmičenjima u bivšoj Jugoslaviji, kao pionirski reprezentativci BiH. Nenad Maksimović, Zdenko Antović, Srećko Kitić, Rene Okanović i moja malenkost uz kolege kojih se ovog momenta ne mogu sjetiti, pravili rukometni šou u mlađim kategorijama.»-prisjeća se Fude sa sjetom u očima.
Fuad Mustagrudić je jednostavno živio za rukomet. Rukometne škole preko ljeta, za njega su bile važnije od redovnog školovanja, pa je znao falsifikovati svjedočanstvo, da bi sakrio jedinicu iz ruskog jezika, jer ga otac zbog popravnog ne bi pustio na rukometne edukacije preko ljeta.
«Zbog ruskog jezika sam ponavljao treći razred gimnazije. Moja duga plava kosa, nije baš pasala profesoru, pa se nekad dobijao jedinice i bez izlaska pred tablu. Otac se čudio te godine zašto mu ne tražim pare za knjige, ali nije prokužio da ponavljam razred.»- priča nam Fuad osmjehujući se.
Bavljenje rukometom uz posao u KTK Visoko, moglo se dobro zaraditi, pa je Fude sa svojom rajom često znao sjesti u voz i otići na piletinu u Beograd, a u povratku produžiti za more gdje ih je uvijek očekivao dobar provod.
«Bila su to sjajna vremena. Maks (Nenad Maksimović), Zdeno (Zdenko Antović) i ja smo bili kao braća. Jeli smo i spavali u čijoj se kući zateknemo tog trena. Niko tada nije pričao o vjeri i naciji, nit je ko koga ružno gledao. Danas te većina prvo pita za ime, pa tek onda razmišlja o prisnijem kontaktu sa tobom.»- kaže Fuad Mustagrudić.
Na prolaznost života se ne osvrće baš mnogo, jer veli da ga je život trošio velikom brzinom, a neskladan prvi brak uz porodične probleme, spriječio u još sjajnijoj karijeri. Dino i Aida iz prvog, te Selma i Asim iz aktuelnog braka, predstavljaju za njega najveću radost. Ni danas ne propušta susrete RK Bosna iz Visokog, ali priznaje da ih prati sa puno manje žara. Tek ponekad dobaci sa tribina savjet mlađim igračima, koji ga veoma poštuju, jer znaju mnogo o visočkoj rukometnoj legendi među stativama popularnog “asfalta” i dvorane KSC Mladost.