Kad god pogledam fotografiju samoposluge na Kraljevcu oživi neki momenat djetinjstva. Crno bijeli snimak, a ko da je u koloru. Stigao preko “Staklenog Grada” prije par godina.
Normalno da se raja prisjetila lijepih dana svog djetinjstva (Mirza T.). Dok se Tarik P. oporavlja od čišćenja žučne kese, lijepo ga je podsjetiti na frtalj hljeba i jogurt koji su bili dovoljni za veliki odmor.
Komšinica Lila je kombinovala kifle sa „rumpločicama“.
Elmir O. se prisjeća: „Bio je kiosk u krugu škole u koji je tokom velikog odmora dolazio trgovac i prodavao. Glavna je bila kifla i eurokrem. Trgovac je dolazio iz samoposluge da djeca ne prelaze cestu, jer nije bilo semafora.
Jedan od onih „fića“ ispred samoposluge bi mogao biti od našeg nastavnika hemije i domaćinstva rahmetli Ibrahima Omerbegovića. To su bila zlatna i bezbrižna vremena. A nekad se jeo i „bosanski“ kod Bejte ispod kraljevačke džamije…“
Nihad Z. veli: „Dobra stara vremena. Tu je radio moj babo u mesnici Vukas, a šef je bio Kvisko rahmetli i od zlatara Patka otac, Hadžija rahmetli.
Sagbera D. se prisjeća mladosti koje nekad nisi ni svjestan. Mali eurokrem i tri kifle su koštale jedan dinar.
Lejla H. B. pamti svaku policu i proizvode u samoposluzi i pokušava da se sjeti naziva obroka sačinjenog od frtalj samuna umočenog u roštiljsku vodu.
Možda je „bosanski“.
Kona Lila se uključila u gurmanska sjećanja: „Bilo je i kod rahmetli Čamila u pekari frtalj s uljem ili mesnom vodom.Veliki odmor red se uhvati. Mesna voda od pečene jagnjetine ništa slađe nije bilo.“
Ne znam samo što niko ne spominje perece. Osim Mike. Mi smo trčali iz „donje škole“ po perece, al nekad ih nije bilo pa smo pristajali i na zamjenski frtalj sa “pečenom vodom”.
Bilo je raje koji su priznali prve dječije krađe iz samoposluge, ali o imenima nije baš fora da se piše.
Danas nam se naša djeca smiju kad im pričamo o ljepotama sedamdesetih i dijela osmadesetih prošlog vijeka. Njima je sve to nekako „virtualno“. Meni ta sjećanja dođu kao lijek.