Pitam jednog duduka:
Znadeš li ti šta je ćejf?
Đeš me to pitat, Uzeire, to svako zna u Bosni!
Reko, haj vala baš da te čujem!
Ma to ti je ono, znaš ba, kad nešto uradiš za sebe, jal na svoju štetu pa kažeš bio mi ćejf ko što je Bebek pjevo. Il kad oćejfiš s rajom popiješ, pojedeš, malo se opustiš.
Zamuco on, ne umije mi ni rijet, a Bome, vidim ja da i ne zna šta je ćejf.
Ćejf ti je, bolan ne bio, kad uživaš u svakom dahu, zalogaju, srku, jal riječi koju izgovoriš i misli koju misliš, pjesmi koju slušaš, jal sa samim sobom, jal sa jaranima, jal sa hanumom, al ne ko vi omladina, nažderete se, naločete, pa meljete brezveze, pa se i posvadite, a na sabahu vam puče glava.
Prije su ti naši stari znali sjest pored kake vode, il ispod kakog drveta i sahatima bi oćejfi. Isprazni bi glavu od misli, zagledaj bi se neđe u daljine, baš ko ovaj dedo sa slike. Il bi sjedi s hanumom il s jaranom sahatima, uz kahvu i cigaru,a ne progovore ni riječi. Samo šute i ćejfe u tom trenutku miline i meraka.
Pa to ti je Uzeire, ko meditacija. To je sad moderno.
Ne znam ja kako se to sad zove, al to su naši radili od pamtivjeka, a sad i ne znaju šta je to neg lupaju baš ko ti.
Znam, ba Uzeire, neg nemam ti ja vremena za to, ne znam đe udaram od posla, veli ti on meni i ode, bezbeli, u kladionicu ko i svi ovi što nejmaju kad.
