Danas smo krenuli put Kaknja, u jednu kuću u kojoj se prije samo dva mjeseca sve promijenilo.
Kuću u kojoj je do tada živjela porodica, gdje se planirala budućnost, gdje su djeca imala svog oca, a majka svog životnog saputnika i oslonac.
A onda je, iznenada, nakon srčanog udara, njihov otac preselio na Ahiret.
I preko noći je sve utihnulo.
Ostala je majka.
Ostala su dva sina.
I ostala je praznina koju ništa ne može popuniti.
Jedan sin je srednjoškolac. Drugi ima tek tri godine.
Tri godine…
U godinama kada dijete treba trčati ocu u zagrljaj, penjati mu se u krilo, čekati ga na vratima i govoriti mu šta se sve tog dana dogodilo.
Umjesto toga, ovaj mali dječak mora odrastati bez oca.
Možda još ni ne razumije gdje je njegov babo otišao i zašto ga više nema.
A stariji sin razumije.
I zato je možda još teže.
Gleda majku koja pokušava biti jaka. Gleda prazno mjesto koje je nekada pripadalo njegovom ocu. I mora nastaviti u školu, učiti, putovati autobusom, živjeti život mladog čovjeka – dok u sebi nosi bol koju nijedno dijete ne bi trebalo nositi.
Njihov otac nije sjedio skrštenih ruku dok je bio živ.
Borio se.
Radio je.
Posljednjih godina odlazio je i van Bosne da zaradi, da svojoj djeci obezbijedi bolje uslove, da napravi nešto za njih, da im ostavi sigurniju budućnost.
Čovjek je imao planove.
Imao je snove.
Imao je djecu zbog koje je živio i radio.
Ali Allah određuje sudbinu.
I došao je dan kada je njegova borba ovdje završila.
A majčina tek počinje.
Danas je ona ta koja mora biti i majka i otac. Ona koja mora razmišljati kako platiti račune, kako obezbijediti ogrjev, kako djecu poslati u školu, kako preživjeti mjesec.
Predala je papire za penziju i čeka da dobije barem neki izvor primanja.
Čeka.
A računi ne čekaju.
Zima ne čeka.
Škola ne čeka.
Djeca ne mogu čekati.
Zato smo danas željeli da barem na trenutak skinemo dio tog tereta s njenih leđa.
Donijeli smo odjeću i obuću, školski ruksak i pribor za starijeg sina. Za malog dječaka igračke i slatkiše – da mu izmamimo osmijeh, jer dječiji osmijeh treba čuvati čak i onda kada život odraslima donese najteže dane. 
Majci smo uručili 2.300 KM.
Za račune.
Za ogrjev.
Za školu.
Za autobuske karte njenog sina koje mjesečno koštaju oko 170 KM.
Za ono što će im trebati kada se vrata zatvore i kada ostanu sami sa svojim brigama.
Nekome je 2.300 KM možda samo cifra.
Nama nije.
A posebno nije ovoj majci.
To je danas bila poruka:
„Niste sami.“
Poruka majci koja mora biti jaka i onda kada bi najradije zaplakala.
Poruka dječaku koji je prerano ostao bez oca.
Poruka malenom trogodišnjaku koji još uvijek ne razumije zašto jednog čovjeka više nema.
Ne možemo vratiti njihovog oca.
Ne možemo izliječiti prazninu koja je ostala u ovoj kući.
Ne možemo vratiti vrijeme.
Ali možemo pomoći da im naredni dan bude barem malo lakši.
Možemo biti tu.
Možemo pružiti ruku.
Možemo pomoći majci da ne strepi hoće li imati za ogrjev.
Možemo pomoći djetetu da bez brige ode u školu.
Možemo malenom dječaku pokloniti igračku i nekoliko trenutaka dječije radosti.
I možda je upravo to smisao svega što radimo.
Da čovjek čovjeku bude čovjek onda kada mu je najteže.
Da u najtežim trenucima života neko pokuca na vrata i kaže:
„Nisi sam. Ima nas.“
Hvala svim dobrim ljudima koji su dio ovih naših priča. Hvala vam što zajedno možemo biti ruka pomoći porodicama koje život preko noći baci na koljena.
Jer dobrota ne može vratiti umrlog.
Ali može sačuvati žive.
Može majci dati snagu.
Može djetetu vratiti osmijeh.
Može jednoj porodici pokazati da još uvijek postoje ljudi kojima je stalo.
Našoj majci i njenim sinovima jetimima od srca molimo dragog Allaha da im podari zdravlje, sabur i snagu. Da im otvori vrata nafake tamo gdje ih najmanje očekuju. Da im olakša svaki naredni dan i sačuva ovu djecu od svakog zla.
A njihovom ocu, koji se za života toliko borio za svoju porodicu, neka dragi Allah podari najljepše mjesto u Džennetu i vječni rahmet. 
Neka ova djeca jednog dana, kada odrastu, znaju da njihov babo nije bio samo čovjek koji ih je volio – nego čovjek koji se cijeli život borio da im bude bolje.
A mi ćemo, ako Bog da, učiniti sve što možemo da ta njegova borba ne bude uzaludna.