Uz tugu, bol, suze, ali i dostojanstveno sjećanje na srebreničke šehide, iz Visokog je danas ispraćena tužna kolona sa deset tabuta u kojima se nalaze posmrtni ostaci žrtava genocida u Srebrenici, počinjenog nad Bošnjacima u julu 1995. godine.
Veliki broj članova porodica, prijatelja, poznanika i građana oprostio se od nevinih žrtava čiji su životi prije više od tri decenije ugašeni na zvjerski način.
Uime organizatora i porodica žrtva genocida prisutnima se obratio Elvir Špiodić poručivši da je sjećanje na žrtve genocida moralna i civilizacijska obaveza svih nas te, između ostalog, još dodao:
“Grad Visoko i njegovi građani već decenijama, sa dubokim poštovanjem, svakog devetog jula ispraćaju zelene tabute i dostojanstveno čuvaju uspomenu na žrtve genocida u Srebrenici. Trideset i jedna godina je prošla od tog strašnog jula 1995. godine, ali bol nikada nije prošla. Vrijeme ne liječi ovakve rane. Ono nas samo uči kako da živimo sa prazninom, koja se ničim ne može popuniti. Danas ispraćamo deset tabuta sa tijelima, ili dijelovima tijela ubijenih Srebreničana u julu 1995. godine. Svaki ovaj tabut je suza majke koja je decenijama sklapala oči, moleći Boga da pronađe bar jednu kost svoga djeteta”, potresna su prisjećanja Špiodića.
Gradonačelnik Mirza Ganić tokom obraćanja je podsjetio na činjenicu da je genocid nad Bošnjacima počinjen pred očima cijelog svijeta u Srebrenici, koja je od strane UN-a bila predstavljena kao zaštićena zona. Mjesto koje je trebalo biti simbol sigurnosti, postalo je najveće stratište uz najgrozomorniji zločin nakon Drugog svjetskog rata.
“Pred očima svijeta ubijena su djeca, očevi, sinovi, braća. Pred očima svijeta nestajale su čitave porodice, a ni nakon 31 godinu naša bol nije završena. I danas tragamo za kostima, jedna kost pronađena je na jednom mjestu, druga kilometrima dalje. Zločinci nisu ubijali samo ljude, pokušali su ubiti i sjećanje. Premještali su masovne grobnice, vjerujući da će sakriti istinu, ali istina se ne može zakopati. Postoji bol koja ne prolazi, postoji rana koju vrijeme ne liječi. Najteže je, možda, živjeti tamo gdje svaki kamen podsjeća na one kojih više nema. Gledati lica onih koji znaju šta se dogodilo. Nastaviti život noseći u srcu prazninu, koju ništa na ovom svijetu ne može ispuniti. Naša najveća izdaja bila bi zaborav. Zato danas poručujemo jasno: Mi zabraviti nećemo! Ne zbog mržnje, nego zbog pravde, ne zbog osvete, nego zbog istine, ne da bismo živjeli u prošlosti, nego da se prošlost nikada više nikome ne ponovi. Visoko je uvijek bilo uz Srebrenicu. Visoko je bilo utočište mnogim Srebreničanima. Visoko dijeli njihovu bol, tugu i borbu za istinu i tako će ostati dok god postoji ovaj grad. Naša je obaveza da budemo jednistveni, jer historija nas je naučila jednu bolnu istinu: Kada drugi odluče da zatvore oči, jedino što ostaje jeste da budemo oslonac jedni drugima. Niko neće sačuvati naše dostojanstvo, ako ga sami ne budemo čuvali”, naglasio je Ganić.
Gradonačelnik Ganić je poručio i da svaki 11. juli treba da bude više od datuma, odnosno zavjet da ćemo govoriti istinu i odgajati djecu na način da im prenosimo istinu o onome što se dogodilo. Naglasio je i da će šehidska imena, žrtva i istina, zauvijek ostati u našim srcima.
Na kolektivnoj dženazi 11. jula u Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima biće ukopani posmrtni ostaci deset identificiranih žrtava, starosti od 20 do 56 godina. Najmlađa žrtva je Senad Jusić, koji je imao samo 20 godina kada je ubijen, dok je najstariji Ramo Dautović, koji je imao 56 godina i bit će ukopan pored ranije ukopanog brata Juse.
Iako su u najtužnijoj Dolini bijelih nišana mnoge žrtve genocida pronašle svoj konačni smiraj, potraga za žrtvama još nije završena. Institut za nestale osobe BiH i dalje traga za oko 900 osoba nestalih tokom genocida u Srebrenici, čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.
Slaven Mirković