Klub zastupnika HDZ BiH – HNS jučer je Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH uputio zahtjev za razmatranje “Prijedloga deklaracije o osudi svih totalitarnih režima”.
Pozivajući se na rezolucije Vijeća Evrope i Evropskog parlamenta, predlagači traže “jednak i pravedan” odnos prema žrtvama fašizma, nacizma i komunizma.
Međutim, kada se slova ove deklaracije uporede s političkom realnošću njenih predlagača, postaje jasno da ovo nije nikakav izraz pijateta prema žrtvama, već prozirni politički inženjering. U svojoj suštini, ova deklaracija nije ništa drugo do pokušaj “pranja biografije” i skretanja pažnje sa sramotnih scena radikalizma koje su nedavno uz blagoslov politike dogodile nedavno na koncertu u Širokom Brijegu.
Da bi se shvatila dubina apsurda ove deklaracije, dovoljno je vratiti se samo nekoliko sedmica unazad. Dok HDZ BiH danas u parlamentarnim klupama piše o “suprotstavljanju ideologijama mržnje”, ista ta politika je nedavno kreirala i sponzorisala atmosferu u kojoj je održan koncert Marka Perkovića Thompsona u Širokom Brijegu.
Taj događaj nije bio običan muzički događaj. Bio je to poligon za nesputanu manifestaciju historijskog revizionizma. Masovno skandiranje ustaškog pozdrava “Za dom spremni”, nacističko salutiranje visoko uzdignutom desnicom i ikonografija poraženih fašističkih snaga prošli su bez ijedne riječi osude od strane onih koji danas predlažu rezolucije protiv fašizma.
Vrhunac tog političkog licemjerja zabilježen je 19. januara 2026. godine, kada se lider HDZ-a BiH Dragan Čović zvanično sastao s Thompsonom. Fotografija s tog sastanka bila je jasna poruka: izvođač čiji opus služi kao most za normalizaciju naslijeđa NDH ima zaštitu najvišeg političkog vrha.
Postavlja se neizbježno pitanje: Kako politika koja javno grli ikonu čiji fanovi salutiraju nacističkim pozdravom može kredibilno predlagati deklaraciju o osudi fašizma? Odgovor je jednostavan; ne može. Ova deklaracija služi isključivo kao smokvin list kojim se pred međunarodnom zajednicom pokušava prikriti vlastita sramota nakon oštrih osuda stranih ambasada i međunarodnih organizacija.
Historijska promašenost: Zašto Jugoslavija nije Istočni blok
Drugi, jednako problematičan aspekt ove deklaracije jeste slijepo “copy-paste” preuzimanje evropskih rezolucija koje su pisane za potpuno drugačiji historijski kontekst. HDZ BiH se poziva na rezolucije Evropskog parlamenta koje su primarno inicirale zemlje srednje i istočne Evrope (poput baltičkih zemalja, Poljske ili Češke).
Izjednačavanje jugoslovenskog sistema s režimima iza “Gvozdene zavjese” je historijski neutemeljeno iz nekoliko ključnih razloga.
Za razliku od zemalja Varšavskog pakta, Jugoslavija se 1948. godine historijskim “Ne” odvojila od Staljinovog Sovjetskog Saveza. Jugoslovenski sistem, iako jednopartijski i autoritaran, nije bio sovjetska satelitska diktatura. Građani bivše Jugoslavije imali su pasoše, slobodu putovanja na Zapad i otvoreniji ekonomski sistem (radničko samoupravljanje), što je za građane Čehoslovačke ili Istočne Njemačke tog vremena bila nezamisliva privilegija.
Također, kulturna, umjetnička i akademska razmjena sa Zapadom bila je prisutna i snažna.
Pokušaj da se na bosanskohercegovački i regionalni kontekst vještački nakaleme rezolucije pisane za zemlje koje su pretrpjele brutalnu rusifikaciju i staljinističke čistke predstavlja grubu zloupotrebu historije u dnevnopolitičke svrhe.
NDH naspram komunističkog naslijeđa
Treći i možda najopasniji element ove deklaracije je pokušaj relativizacije kroz izjednačavanje “svih totalitarizama”. Iako svaki zločin, pa tako i onaj počinjen u ime komunističke ideologije (od Golog otoka do Bleiburga i političkih progona neistomišljenika), zaslužuje osudu i pijetet prema žrtvama, historijski je i moralno pogrešno stavljati znak jednakosti između tih režima u našem lokalnom kontekstu.
Razlog leži u samoj prirodi zločina. Nezavisna Država Hrvatska (NDH), kao fašistička tvorevina, imala je u svojoj zakonskoj i ideološkoj srži upisano rasno i etničko istrebljenje. Rasni zakoni usmjereni protiv Srba, Jevreja i Roma, te industrijski kompleks logora smrti poput Jasenovca, predstavljaju apsolutno zlo koje nema ekvivalent u poslijeratnom komunističkom sistemu na ovim prostorima.
Dok je komunistički režim vršio represiju primarno po političkoj i ideološkoj liniji (obračunavajući se sa stvarnim ili percipiranim političkim neistomišljenicima), fašistički režim NDH je ubijao ljude isključivo zbog njihove krvi, nacije i vjere.
Kada zemlje poput baltičkih republika osuđuju komunizam, one to čine jer su pod Staljinom doživjele masovne deportacije i milionske žrtve koje su se mogle mjeriti s posljedicama nacizma u tim zemljama. U Bosni i Hercegovini i regiji, insistiranje na izjednačavanju komunizma i fašizma gotovo uvijek služi kao perfidni alat desnice da bi se relativizirali i “ublažili” zločini ustaškog pokreta.
Pravo na moralnu pridiku je izgubljeno
Evropske vrijednosti ne znače uzimanje deklaracija s briselskih polica kako bi se prikrila sramota u vlastitom dvorištu. Kultura sjećanja koju HDZ BiH navodno želi promovisati ovom deklaracijom mora početi od suočavanja s vlastitim demonima.
Licemjerno je pozivati se na Rezoluciju Evropskog parlamenta o suzbijanju antisemitizma, dok istovremeno njegujete političku klimu u kojoj omladina veliča ideologiju koja je taj antisemitizam provodila kroz logore smrti. Ne možete tražiti evropsko razumijevanje za svoju političku poziciju, dok svjesno žrtvujete civilizacijske vrijednosti dodvoravajući se najekstremnijem dijelu biračkog tijela.
Nakon fotografije od 19. januara i zaglušujuće šutnje na ustaško orgijanje u Hercegovini, HDZ-ova “Deklaracija o osudi svih totalitarnih režima” nije nikakav evropski putokaz. To je samo jeftin politički pamflet politike koja je trajno izgubila moralno pravo da bilo kome dijeli lekcije o antifašizmu i evropskim vrijednostima.